Prije rata svi mi u ovom kraju bili mali, obični, uglavnom bucmasti i redovno veseli ljudi. Voljeli smo se gostiti, ići u svatove, na kramove, i svagdje drugdje gdje se dobro jede, pije i poslije pjeva. Popiješ rakijicu, posrčeš vruću, kokošju juhu, presiječeš sarmicom pa navališ na pečenje.

Poslije rata sve postalo drugačije. Sela postala općine, općine postale gradovi, pa smo tako i mi, ni krivi ni dužni, od veselih seljaka postali zbunjeni građani. Svaki grad dobio svog gradskog čelnika. Svaki gradski čelnik u svom gradu otvorio glazbenu školu i uveo svoje gradsko ljeto. Oko svih gradskih ruševina postavili drvene ograde od širokih dasaka, da netko ne bi stradao prolazeći kraj razrušenih kuća, a onda se na te ograde lijepili plakati. Koncerti, izložbe, večeri poezije, promocije knjiga, recitali.

Potrči na jedno, poleti na drugo. Jedno ne završi, drugo već počinje. Padali smo s nogu od tolike kulture. Sjediš tako na koncertu, k'o na iglama, ne znaš ni što, ni zašto slušaš. Niti razumiješ, niti uživaš, a vani se sprema nevrijeme. Lako ovima iz grada zabacivati oči od navodnog užitka. Nije njihovo sijeno na livadi nepokupljeno.

No, svaki je gradski čelnik forsirao upravo kulturu i kulturni razvoj. Jer, ako je narod kulturan, gradski čelnik je još kulturniji.

Sjećam se jedne izložbe slika odmah iza rata. Umjetnik je bio, navodno, naše gore list, pa se došao tom izložbom zahvaliti svome gradu i njegovim ljudima. „Da se bar došao zahvaljivati za rata“, pomislila sam odmah, „našla bi se i za njega kakva puška.“ Gledam ja te slike, gledam, gledam, a ništa na njima ne vidim osim boje. Obiđem jednom sve slike. Ništa. Obiđem drugi put. Ništa. Nit drveta; nit sunca; nit čovjeka; nit cvijeta. Uvodno rekli da je to apstraktna umjetnost. Pa dobro, kakva je takva, moralo bi se vidjeti što je taj naše gore list naumio nacrtati. Pogledam malo u druge. Vidim, gradski čelnik gleda u jednu sliku, ne skida oka s nje, kima glavom, onako s divljenjem i razumijevanjem. Tako i žena gradskog čelnika. Ona se zalijepila za drugo, kako to kažu, platno. Znam već da će na kraju izložbe naše gore list dati to jedno platno gradskom čelniku, a jedno ženi gradskog čelnika. Tako uvijek bude. Možda su zato i stali svaki uz jedno platno. Da ga dobiju; a možda ni oni ne znaju što je na njemu. Možda im nije lijepo kao ni meni, al' vole dobiti. A imaju ih već pune zidove. Pa nema tjedna bez dvije tri izložbe. Možda ženi gradskog čelnika samo rama na slici „paše“ uz regal, pa se zato ukopala kraj te jedne slike (da joj naše gore list ne bi poklonio neku drugu, čija bi joj rama odskakala od ostalog namještaja). A nas ostale, cijenjene posjetitelje i poklonike njegovog likovnog izričaja, zamolit će da se poslužimo svime što je pripremio na onom stolu kraj izlaza. A pripremio tri vrećice slanih štapića (od 100 grama), jedan čips (bez paprike) i vakumirani kikiriki; najmanje pakovanje. Ma bolje da sam si ostala zaliti bašču. A'l sad mi nije za otići. Smijat će mi se svi ovi i ispast će da sam jedino ja nekultrurna. Smaknut ću se u kut da nikom ne smetam i pričekati kraj. U kutu već bila neka dva gospodina. Nisam ih poznavala pa sam se kulturno otkrenula od njih, da ne smetam njihovom razgovoru.

E da, ali sam ga ipak čula jer sam bila samo na korak od njih, iako otkrenuta leđima.

„Kad kolješ?“, upita jedan.

„U drugu subotu“, odgovori drugi.

„Nema nigdje crijeva za kupiti“, ponovo će prvi.

„Ma imaš kod onog mesara uz školu. Pet kuna metar. Meni ne treba puno. Ja ću uglavnom sve meso u kulene. Mi to više volimo“, reče drugi.

„Ma da, al' treba ih znati napraviti, a još više osušiti.....................“

Odmah sa izložbe apstraktnih djela naše gore lista otišla sam u mesnicu uz školu i za pet kuna po metru nabavila svinjska crijeva za kobasice. No, od tada smo i mi sve bolje meso uglavnom ostavljali za kulene. Iako, što je reć', reć', treba ih znati napraviti, a još više osušiti.