( Ne preporuča se čitati muškarcima iznad osamnaest godina )

Cvate zvjezdan, kupuju se drva, dani su sve kraći, ljeto odlazi polako, ali sigurno. Imamo premijerku, što možda uopće nije tako loše. Sad nam ima tko držati tri „ćoška“ države. A neće biti ni gladi. Obećala je krumpir salatu. Sudeći po Pahoru, zna je i skuhati. Hrana je svakako važna. Svima i svakom.

Poratno ushićenje osjetilo se na svakom koraku. Svi su nešto osnivali, registrirali, organizirali, ugovarali i dogovarali. Bratimili su se gradovi, pozivalo se, putovalo i dočekivalo. Te dvije, tri godine po prestanku rata svi su gospodarstvenici još bili uspješni. No, da bi bili još uspješniji, lokalni su ih čelnici vodali po bijelom svijetu. Gospodarstvenici su to morali vraški i unaprijed platiti i to se tada zvala donacija. A čelnici su u ove projekte (da ne kažem izlete), ulagali nešto malo iz gradskog proračuna i nesebično davali svoj autoritet i organizacione sposobnosti. Čak i prekovremeno. Za gospodarski procvat ovoga kraja i boljitak svih ljudi u njemu.

Na jedno takvo putovanje išao je i moj muž. Bili smo počašćeni. Veli, gradsko čelništvo sve organiziralo. Ništa ne treba nositi. Udruge iseljenika na stajalištima pripremaju hranu, piće i kulturno-umjetnički program. Ja ipak, na svoju ruku i protiv zapovijedi gradskih čelnika, napravim par dobrih sendviča, zlu ne trebalo i sakrijem ih ispod robe u koferu. Prijavila sam ih mužu tek kad je već ulazio u autobus i kad sam bila sigurna da ih neće vaditi van. Namršti se on i ljuto prošapće da ga ne čuju ostali uspješni gospodarstvenici, da zašto sam ih stavljala kad je gradsko čelništvo (sve muškarac do muškarca) sve organiziralo i kad je sve precizno dogovoreno sa iseljeničkim udrugama, i da neće on valjda k'o zadnji seljak razvlačiti po autobusu, u tom novom sakou, te moje sendviče. Ipak me poljubi, možda tek zbog ostalih uspješnih gospodarstvenika koji su isto poljubili svoje žene na odlasku i otputuje, a sa njim, srećom, i ti moji sendviči. Kažem srećom jer su ti sendviči cijelom autobusu bili jedina hrana na putu do krajnjeg sjevera Njemačke. (išli su što dalje da budu što uspješniji uspješni gospodarstvenici). Na cijelom tom putu bila samo dva stajališta. Na prvom samo piće i jedan dežurni ispred iseljeničke udruge. Istina, pitao on jesu gladni, al' kako ni ispred, ni iza, ni kraj njega nije bilo ničega nalik hrani, gradsko čelništvo, da izbjegne obostranu nelagodu, odvrati da nisu gladni, ma kakvi gladni. Nitko jezika ne zna, nitko novaca nije promijenio. Utrpavaj se u autobus i 'ajde dalje, do slijedećeg, organiziranog i dogovorenog stajališta. Ma još samo par sati, pa toliko se može durati. Na drugo stajalište došli u tri sata ujutro. Ni iseljenika, ni pića, ni hrane, ni folklora. Pa normalno. Tko bi plesao kola u to doba noći. 'Ajd dalje. Još par sati i stići će u hotel. Pa toliko još mogu durati. Nisu babe, a ni djeca.

U hotel stigli u pet. Budan samo recepcionar. Kuhinja još ne radi. Iz hotela krenuli u osam. Neki tamo doručkuju na njemačkom, al' ovi moji siromaci nit znaju jezik kako bi naručili, nit su još uspjeli razmijeniti novac. 'Ajde, 'ajde, brzo, u dvanaest je organiziran radni sastanak sa tamošnjim gospodarstvenicima. “Jeste vi jeli?“, pita tamošnji gradski čelnik. A ovi naši, (gradski čelnici) već i sami bez kapi snage od dugog nejela, videći da ručak nije u protokolu, odvrate beživotno: “Ma jeli smo, kako ne bi jeli?!“

Nekih par mjeseci iza toga ležala sam u bolnici kraj žene gradskog čelnika. Pričala mi kako joj muž predobar, al' veli smušen, zaboravan, neorganiziran. Sve pogubi, sve zaboravi.......

Tko bi to rekao, velim ja.

Nešto vrlo, vrlo slično bilo kad mi kći išla na matruralno putovanje. Ona imala razrednika. Da ne ponavljam, prošla slično kao i njen tata. Vozao ih ovaj po bijelom svijetu, gladne, žedne, neispavane. Pogubili pola stvari, dehidrirali. Niti su što vidjeli, niti što naučili.

Sin imao razrednicu. Čim su djeca ušla u autobus, ona zašla među njih i podijelila im tabletice za vožnju. Na zadnja, prazna sjedišta, unijelo se par kartonskih kutija sa sendvičima, vlažnim maramicama, sokovima, torbicom sa lijekovima, popisom telefonskih brojeva svih roditelja, ali i svih stajališta kroz koja su prolazili, zavojima........

Stoga, neka je sretno našoj premijerki iako je žena. Hrabri me križić na lančiću koji nosi oko vrata. Svaki dan isti lančić i isti križić. Nema ih sedam. Ipak, bojim se da ne bi i ona kroz neko vrijeme za Haaške izložbe posuđivala sliku Vlahe Bukovca vrijednu 2,5 milijuna kuna. Da se ne moram pitati otkuda joj to.