1992. godina je započela velikim veseljem: dobili smo rat, svoju državu i velikom razmjenom vraćeni su preživjeli zarobljenici. Ubrzo su se vratile, što bi rekao predsjednik Mesić, i institucije. I to nas je veselilo. Bit će to naši, ovdašnji ljudi. U svakoj je kancelariji već raspelo na zidu. Eto, nismo džabe ni ratovali ni ginuli. Krčilo se, gradilo se, uređivalo se. Popravljali se izlozi i probijali novi: šuster, zlatar, krojač, pekar, bravar... Hvala Bogu; samo nek ljudi rade. Mjesto po mjesto i radit ćemo svi.

I njih dvoje preživjeli. I svi njihovi. Svima im kuće porušene, al' lako za kuće, važno da se za nikim crno ne nosi. Nisu baš imali za izlog, al' smogli nekako za kiosk. Počet će sa brzom hranom, pa s vremenom možda zarade i za kakav restorančić. Ili makar trgovinicu. Mladi su, zdravi su, vrijedni i skrbni. Dan im počimao u četiri. On odmah išao u nabavu, a Ona čistila, pripremala da sve bude spremno, da kupci ne čekaju, da budu zadovoljni. Druge kuhinje nije ni imala osim te. Htjela da kupe neku jeftinu, na rate, al' On nije dao. „Čekaj, ženo! Ovo malo što imamo u posao moramo uložiti. Iz posla ćemo kupiti namještaj, obrnuto ne može.“ Trud im se isplatio. Kupci bili zadovoljni i bilo ih puno. Ona bi sad namještaj; ma najjeftiniji, samo da i oni imaju poštenu stolicu u svojoj kući. Stide im se djeca dovesti prijatelje. „Ma čekaj, ženo. Pa nećemo sad ovo malo što smo zaradili odmah i potrošiti. U posao ćemo uložiti. Iz posla ćemo poslije kupovati namještaj.“ I tako i bilo. Prodali kiosk nekim novim početnicima, zaželjeli im sreću, a sami kupili lokalčić za trgovinicu. Sad ustajali u tri. On opet odlazio u nabavu, a Ona čistila lokal da sve blista dok dođu kupci. S vremenom naučila i knjige voditi, samo da svaka kuna ostane u džepu. Posadila Ona i krasno cvijeće ispred trgovine. Iskamčila od Njega za fine cvjetnjake i „gospodsko“ cvijeće. Nek bude lijepo kupcima, a i ovom razrušenom gradu. Cvijeće nije nigdje ništa naružilo. Na kraju, i njih dvoje su stalno u ovoj trgovini, pa neka je lijepo i njima.

Nabrzo počeli dolaziti inspektori.

Najprije došlo rješenje da se ukloni cvijeće... u roku... pod prijetnjom. Pločnik je javna površina... „Pa kako može onaj birtaš prijeko. Vidi, on cijeli pločnik zakrčio!?“ „Šuti ženo i sklanjaj to cvijeće. S rogatima se bosti ne možemo. Mitit ih nećemo, ali ni srdit.“

I žena sklonila cvijeće.

Ne bi dugo, evo ti protupožarnog (inspektora). Traži na pregled protupožarni aparat. „Ma nema problema; evo ga: novi, ispravan, blindiran“, požuri naš Trgovac uslužno. „Taj je u redu. A gdje je drugi?“, strogo će inspektor. „Zašto drugi? Nemam drugi“, reče Trgovac. „Na svakih 20 kvadrata ide jedan protupožarni aparat. A ovaj lokal ima 22 kvadrata“, ozbiljno će inspektor. „Pa blizu je vatrogasni i dok vatra, ne daj Bože, dođe i do ova dva kvadrata, stići će i vatrogasci“, proba na šalu Trgovac, sve ne vjerujući da će ga u ovom pepelu od grada kazniti zbog ta dva kvadrata. No kaznili ga. Tisuću kuna. “Šuti, ženo, platit ćemo. Kog je molit, nije srdit“, govorio je.

Nije prošlo ni par dana, evo ti tržnog. (inspektora) „Na paketima šećera nema adrese proizvođača“, mrmlja inspektor sebi u bradu i piše neki zapisnik. „Pa što ja tu mogu. Ja i ne znam da to treba. Kupio sam legalno, platio, imam sve papire; ako je ne'ko kriv, onda je to proizvođač, a ne ja“, kaže Trgovac molećivo i uplašeno. Pa nije još ni onu kaznu platio, A ovaj (inspektor) samo piše; šuti i piše. I ode. Kazna 1 500,00 kn jer je već kažnjavan.

Krajem tjedna evo ti opet tržnog. Ušao bez „dobro jutro“. „Zašto nemate naljepnicu da se mora uzeti račun?“ „Pa mi svima dajemo račun. Pitajte ljude“, zavapi Trgovac. „Ja za to nisam ni znao, gdje se ta naljepnica može nabaviti?“ „U knjižari“, strogo će inspektor. „Al', gospod'ne inspektore, pa Vi znate da mi još u gradu nemamo ni jednu knjižaru.“ „To nije moj problem“, reče inspektor i izađe bez „doviđenja.“ Kazna 2.000,00 kn jer je već više puta kažnjavan.

Isti taj dan dođe i sanitarka (inpektorica). Odmah ju je prepoznao. Bili oni iz istog sela, u istu školu išli. Ona uvijek od njega zadaće prepisivala. Nije joj išla škola, al' njeni bili uporni, iz jedne je ispisivali, u drugu je upisivali, i evo: inspektorica. No, ostala onako nekako, gre'ota reći, kao zapuštena. Kao da nije prala kosu od kada ju je zadnji put vidio. Uvijek je takva bila.

Ona njega nije prepoznala. Uzela bris: sa pulta, sa mesoreznice, sa ovoga, sa onoga. Sve šuti ispod te prljave kose i piše, piše, pa i ona ode bez „doviđenja“. „Ne boj se“, govorila žena mužu, „za čistoću nam nitko ništa ne može prigovoriti. Stalno i brišem, i čistim; imam i taj sprej.“

Stigao poštar; i rješenje; i kazna. Nalaz bio pozitivan na bakterije.

„Nemoguće“, veli žena. „Šuti, ženo i čisti još više“, veli muž.

Sanitarka učestila. Najprije ona; dođe s tom svojom prljavom kosom, šuti i piše. Onda poštar. Rješenje. Kazna. Sanitarka, poštar, rješenje, kazna, sanitarka, poštar, rješenje, kazna...

Kad je, po ne znam koji put, jedno jutro osvanula na njihovim vratima, skoči Trgovac pred nju. „Čekaj,“ povika pred svima koji su se to jutro zatekli u trgovini. “Ne ulazi!“ Onda dohvati sa police šampon za kosu i pruži joj ga. „Evo ti šampon, operi tu kosu pa sutra dođi! Svaki put mi zamažeš bris, a ja nek plaćam!“ Ona ustuknu, prosikta da je ostao isti seljačina kakav je bio i kad su zajedno u školu išli i ode. Više nikada nije došla u njegovu trgovinu. No, došao poštar; rješenje; kazna; privatna tužba za uvredu...

Zatvorio trgovinu. Propao. Prije nije imao poštene stolice u kući. Sad više nema ni kuće. Prodala je država na javnoj dražbi. Da naplati kazne i poreze.

Tako šusteru, tako zlataru, tako krojaču, tako pekaru, tako bravaru...

A sad ima rupa u proračunu i „fali“ joj PDV-a.