Danima se ja tako, s perom u ruci, šalim od svega što nam se dogodilo tijekom rata i iza njega. Potrpavam ružno da više nikad ne izviri ni nama ni našoj djeci, a vidim i vadim ono smiješno. Sigurna sam da tako i treba. Straha i jada bilo je i sa ove i sa one strane barikade. Rat nam je svima previše uzeo. Ne dam mu više ni jednu svoju sekundu. Šalom i oprostom otupit ću mu oštricu da više nikad ne može zasjeći ni misiraču, a kamoli čovjeka.

Ali, nije ni Rat od juče. Ostavio on svog čovjeka. Da mu čuva mržnju.

Prolazim neku veče biciklom kroz naše selo. Hvala dragom Bogu, u mnogim kućama svijetli, na mnogim prozorima zavjese, dolaze ljudi; vraćaju se. I, kako se tko vrati, odmah vidiš kakav cvjetić u prozoru. Žvrljav je još od selidbe, ali neka; nadoći će na ovdašnjem suncu.

Selo je veliko i ne poznajem svakog čovjeka. Ja sam ovdje ipak samo snaha. Al' poznam kuće po cvijeću. Iz jedne (kuće) vole gliše; pred drugom sade karanfile; treći imaju ruže; kod četvrtih se nasijali „ljepi dečki“; jednima dragoljubi vise s balkona, a drugi više vole one niske, grmolike. A pred jednom kućom noćne frajle. Cvjetovi se već raširili čekajući veče. Vidjela sam ih iz daleka. I čovjeka što kosi grabu. Ne poznajem ga. Nema veze. Samo neka je ljudi. Ništa bez ljudi.

No, kad sam došla već posve blizu, pljune čovjek pred mene, skoro na mene. Zamalo sam pala sa bicikla: od iznenađenja, od straha, od jada.

Zašto?! Sedamnaest godina poslije rata?! Pa ja sam bila u logoru, a ne on.

Čovječe dragi! Što ti je to obećao Rat da čuvaš njegovu mržnju? I to još u svom srcu. Zašto si pristao? Da je mržnja dobra, Rat bi je sebi ostavio. Ne služi Ratu i poslije rata! On je zao drug. Vrati se ljudima! Pa vidiš da su ti oprostili i kuću ti obnovili.