Kakav si, takvi su ti i rođaci. Siromašan ti, siromašni i rođaci. Osrednji ti, osrednji ti i rođaci. Pa kad idu jedni drugima u kakve svatove ili za kakve svetkovine, cijeli se grad dva puta obiđe da se nađe nešto jeftino, da je to u velikoj kutiji, da može na rate i da su rate bez kamata. Sve ti je to isto: i oni tebi i ti njima.

Al' mi imali jedne kraaasne. Stanovali u velikom gradu na moru. Kod nas uvijek bilo tog krvavog posla na selu pa nismo nikada imali vremena ići kod njih, al' donosili nam slike: krasna bijela trokatnica, balkoni u cvijeću, kovane ograde, a u dvorištu pas veći od našeg teleta. Njega, pričali su, kupaju u posebnoj kupaonici i hrane ga specijalnom hranom koja je jako skupa.

Joj, kako smo bili sretni i ponosni kad su nam dolazili. Posebno mi djeca. Imali su starog mercedesa. Zvao se „oldtajmer“. Kako otmjeno! Ovdašnja sirotinja vozila stojadine, tristaće i ostale zastave. Nitko nije imao tog „oldtajmera“. Iako, bio je mjestimično hrđav i navlake su mu bile blijede od sunca i malo poderane. Mogli su oni kupiti i novog „oldtajmera“, ali nisu htjeli jer ih je ovaj podsjećao na njima važne i drage uspomene. A njihove su uspomene bile gradske, gospodske. A ne k'o mi! I nisu pekli janje za svaku sitnicu, nego su išli na ples i večerali u restoranu.

Jedva sam čekala da narastem, pa da i ja sve tako kao oni.

Kad bi dolazili, uvijek bi nam nešto donijeli. Uglavnom staru robu. Pred njihov smo dolazak danima spremali kuću: brisali, prali, zračili.... Tata je iz garaže izvezao našeg wartburga, da oni uvezu svoj „oldtajmer“. Ma, naš auto je ionako bio star i prestar. Ona bi iz kofera odmah izvadila i na vješalicu objesila dvije tri duge večernje haljine za kada budu išli na ples. I ja ću si kupiti duge haljine za na ples, čim odrastem. Na „vešmašinu“ je odmah izvadila dvije prekrasne (rekla je) toaletne torbice iz Trsta jer oni sve kupuju u Trstu jer je tamo sve specijalno. I ja ću si kupiti takve torbice, odmah sam si odlučila! Kupit ću takve, specijalne, u Trstu. Joj, blago njihovoj djeci! Imati takve fine i poređene roditelje. Naši nikad nisu išli na ples. Ni u restoran. Oni su samo znali janje na ražanj pa napozivaju i one koje poznaju i one koje ne poznaju. Samo nek se jede! K'o da je sve u jelu. A što sam ja mogla; roditelje nitko ne može birati.

Dolazili bi nam dva puta godišnje. Prvo u ljeto i onda su slali desetak razglednica. Ja sam ih nosila na poštu i vidjela da pišu kako su se i ove godine odlučili za seoski turizam i kako najviše vole mir pa ih sve skupa lijepo pozdravljaju sa tog seoskog turizma. Nas nisu spominjali iako su ti kojima su pisali i naši rođaci.

Drugi put su dolazili za kolinje. Oni vole sve domaće jer su onda sigurni što jedu. Njoj se cijeli dan povraćalo od tih para i masnoća. Kod njih je sve na lešo. Na odlasku su im gume dobro legle i njoj je sigurno bilo cijelim putem zlo od tih para i masnoća.

I onda došao taj nesretni rat. Padale granate k'o kiša po cijeli dan; vrebali snajperi; gorjele kuće; punili se logori....

Zvali nas rođaci iz Zagorja: samo nek dođemo; što imaju oni, kažu, bit će i naše; gladni biti nećemo, a drugo i nije važno. Ma šta ćemo kod njih i njima?! Sirotinja kakva smo i sami bili. Idemo mi k našima na more. U onolikoj kući njima ćemo najmanje smetati. A i za pojesti će biti najlakše: ako mogu hraniti onolikog psa skupom i specijalnom hranom, moći će i nas. A možda im je čak ostalo i ono što su odvezli sa našeg kolinja. Oni to slabo i jedu. Kod njih sve samo lešo. Ma da, idemo k našima na more. Nije baš da prigovaramo, a' ono, baš smo si kod njih i bogovski zaradili za sve ove godine.

I došli mi. Našli kuću. Krasna bijela trokatnica, balkoni i kovana željezna ograda, i cvijeće na balkonima i pas veći od našeg teleta. Al' nema naših rođaka. Nit ' ih tko tu pozna, nit' kad čuo za takve, nit su takvi, vele ovi iz trokatnice, ikad tu stanovali. A šta?! Ne mo''š silom unutra kad te ljudi ni ne poznaju.

Vozali se gotovo cijeli dan uokolo, raspitivali se i na kraju našli: prepoznali „oldtajmera“. U samom predgrađu! Kuća prizemnica; „neofrajkana“, sa ogradom od pletene žice. Imali i nekog „ćenu“, ma „plotar „ k'o i naš, samo mršaviji.

A primili nas, šta će!? Večerali neke debele slanine; (na lešo) bijela k'o mlijeko; s takvima skije podmazuju. On bio pripit već kad smo došli. Najprije se do dugo u noć svađali. Možda i zbog nas. Pred jutro se potukli, jedva smo ih rastavili.

Doručkovali smo slanine, uzeli svoje kese (srećom ih nismo raspakovali), pa otišli k rođacima u Zagorje i tamo smo dočekali kraj rata i svog izbjeglištva. Postiđeni sami pred sobom, nikad im nismo rekli kod koga smo prvo otišli.

Ovi nam s mora više nikada nisu dolazili: ni u seoski turizam, ni na kolinje.

'Ajde neka korist i od rata!