Još se pucalo kada nam je poslala prvo pismo. I ček. Nismo vjerovali svojim očima. Toliki novac. Bože mi oprosti, skoro i dobro da se zaratilo. Pisala je neka se držimo i ništa ne sekiramo. Ona će doći čim uzmogne, sve će nam obnoviti i svašta nam kupiti. Kad je dolazila, bio nas je pun aerodrom. Samo nismo znali koliko je tko dobio.

Veću je pomoć obećavala onima sa više djece. Tko je još mogao, požurio je. Mi ostali gurali smo ispred sebe male, kuštrave glave onih koje smo rodili prije rata. A i to je nešto. Slat će ih na fakultet, govorila je. Ništa bez škole. Eto Nje. I pametna i sposobna. No roditelji je nisu mogli školovati. Sad svejedno. Stekla je ipak puno. I za sebe i za nas.

Ovi naši mali neće morati preko oceana. Oni će u školu. O divne žene! Sam ju je Bog poslao. Nismo ni znali da je imamo. Nitko nam od roditelja nije sve do rata ni pričao o Njoj.

Onda su počeli ručkovi. Navlačili smo je od jednih do drugih; otimali je jedni drugima, kuhali joj najbolja jela, uveli i dodatne svece da je imamo razloga zvati.

S početka sve bilo lijepo. Ona nama pričala zašto je morala otići, kako je živjela, teško i krvavo radila.

Mi Njoj pričali kako smo mi živjeli za vrijeme Titota. Tješila nas je i privijala uz sebe što smo u takvom siromaštvu proživjeli glavninu života, dok je on putovao po cijelom svijetu u bijelim odijelima.

Ma znala je Ona za to, govorila je. Svi su to preko znali. Pokušavali su pomoći i transparentima pred veleposlanstvom, i u emisijama na tamošnjem radiju koji je emitirao program na našem jeziku. Priređivali su i dobrotvorne zabave. I bome, puno se davalo.

Onda su nekako počeli problemi. Stalno nam nešto prigovarala. Naše joj jelo bilo i preslano i premasno. To se tamo preko tako ne radi. Uostalom, da je Ona toliko mastila, ne bi sada imala čime popravljati te naše porušene kuće.

Dobro! I u pravu je. Smanjili smo mast, a sol potpuno izbacili.

Onda su na red došli kolači.

Tko je vidio tolike i peći?! I onda, kad ih već pečemo, da ih bar pečemo za sebe, nego mi: tanjurić za lijeve susjede, tanjurić za desne susjede, tanjurić za one preko puta. Tko bi nama nadavao, govorila je. I ne treba te kolače toliko „cifrati“. I to košta, prigovarala je dalje. A dobro. I u pravu je. Al' opet! I mi dobijemo tanjurić kolača i od lijevih, i od desnih, i od onih preko puta. Takvi smo ljudi. Nismo više „cifrali“ kolače, a susjedima smo po tanjurić prenijeli kradom, kad ona ode ili kad ne vidi.

Onda su na red došla naša djeca. Previše mi njima dopustimo, govorila je. Nema toga preko.

Onda smo na red došli mi. Nikad se dići od te kave, govorila je.

E baš smo zapali u živo blato, pa ni naprijed ni nazad. Previše nam toga dala i pomogla. Skoro da se više i ne vidi da je bio rat. Al' stalno grdi.

Malo po malo, ukidali smo svece i ručkove. Najprije one koje smo radi Nje izmislili, onda i one prave. Kao da se ni Ona nije ljutila. Pričala je okolo da nas je već sita i da žali Bože svih novaca koje nam je dala i da smo nezahvalnici jedni. A i mi smo okolo pričali da smo je već siti i da žali Bože svih novaca koje nam je dala, kad nam stalno nešto prigovara i kad joj ništa naše nije dobro.

Više se ne posjećujemo. Žao mi je zbog toga. Nisam željela biti nezahvalna. Puno nam je dala. Ali, volim pomastiti jelo. I nacifrati kolače.

Idem ipak napisati Njeno ime na obiteljsko stablo. Evo, tu ću, na ovu granu: Di-jas-po-ra. Tako; da je djeca ne zaborave!