Predsjednik   OD  sela:

Iz rata se vratio na biciklu. Tako je i otišao. Možda bi i „uhvatio“ nešto bolje, al' nije imao vozačku. Prije rata imao krave; njih par; osrednjih. Teško čekao svako tele  da  mu ne isključe struju. Osim velikih košnji i spremanja sijena, oko njih uglavnom radila žena. Ustajala puno prije zore, oprala plastične boce, očistila staju, pomuzla krave, procijedila i ohladila mlijeko, natočila ga u one oprane plastične boce, a potom ih složila u metalnu košaru na biciklu.

Onda bi budila Njega. I dok bi On polako pio  kavu, brzo bi „peglom prešla“ jednu od njegovih, pa već  i  ispranih bijelih majica. Jer,...ne može On bilo kakav među ljude. On sa ljudima stane, porazgovara, pregovara. Nije to kao posao oko krava. Ona se nije bunila. Srećom ju je dragi Bog takvom stvorio, a Sveti  je Petar upravo Njemu  dodijelio. Kako su radili oko krava, tako i oko šljiva, i oko njiva, tako i oko svega.

Vratili smo se u srušeno, spaljeno, minirano, zaraslo, neprepoznatljivo, tužno. I dok je svatko od nas još previjao svoju tugu, Njega je odlazeći  Rat pozvao u stranu i rekao mu kako je ovo baš Njegovo vrijeme i da ne smije propustiti svoju životnu priliku i da svakako zaslužuje više od krava i tog jadnog bicikla. Rat otišao svojim putem, a On  ostao, sada sav nekako važan i  odgovorno svjestan misije koja je pred Njim.

Najprije pribavio odijelo. To iza rata ovdje kod nas nije bilo teško. Robe je bilo da se nismo vidjeli od moljaca. Krenuo je sa vodom. I ventilima. Upravo tu je prvo trebalo napraviti reda. Dio sela bio uz cestu, a dio na okolnim brežuljcima. Vodovod bio star i prije rata, a poslije još i  oštećen, akumulacijski bazen zatrpan muljuem i, što je reć', reć', mi  uz cestu  mogli i bašče zalijevati, a oni na brdu nisu imali ni za piće. “Ne može tako“, kaže On. “Jesmo l' se zato borili?“ Nemoj da On nekoga uz cestu vidi kako zalijeva bašču iz vodovoda, ili još gore i ne daj Bože, cvijeće. S Njim će, bome, onda imati posla. Nama to bilo smiješno  pa ga u šali prozvasmo Predsjednikom. E, to nam bio pun pogodak. Od tada mu je svaka druga bila kako je  On predsjednik OD sela. Bilo nama to sve smiješno, ali smo bome i gledali da  nas ne vidi kada bi „ukrali" pokoju kantu samo za flance. No, vidio nas. Neki uz cestu su predveče' i auto oprali. Razjari to njega, sakupi sve svoje "predsjedničke ovlasti" i napravi raspored kada će se kojem dijelu sela  zatvoriti ventil, a kada kojem otvoriti. A dobro! Možda je tako i pravedno. Znali smo mi uz cestu da oni na brdu nisu vidjeli vode danima. I tako On  ispred sela uredovao sa vodovodom i ventilima, a mi naučili, kad god voda dođe, malo si natočiti u kakav veći lonac da se ima za piće i kuhanje, jer nikad ne znaš kad će Predsjednik  zatvoriti  ventil.

Kako mu se gomilale te predsjedničke dužnosti, sve On više bio izvan svoje kuće, pa mu nakon nekog vremena i žena otišla. Nije ni žalio za njom. Pa ne može On njoj stalno uz suknju sjediti. On mora ići „na  Općinu“, On ima posla da  o svemu ne stigne ni misliti. Ona misli da je lako biti predsjednik od sela. Ispred sela išao i na sve sahrane. I od Ovih i od Onih. Njemu nacionalnost nije važna. Treba biti čovjek. Čim se u selu čuje da je netko umro, a On odmah, ispred sela, izjaviti, što sućut, što saučešće. Tu odmah iznesu rakije, kasnije se nešto i nareže, a bome odu i po pivo. U takvim trenucima nitko ne štedi. I bude kod njih pa i do ponoći.  Sutradan dođe vidjeti da l' treba nešto, onako, ispred sela. Ljudi već puno dvorište, gdje će sad otići, pa u to dođe i sahrana. Na karmine tko pozvan, tko nije, On mora ići, ispred sela. U selo se vratili uglavnom stari, pa, ne dao Bog većeg zla, nije ni karmina „falilo“. A kad baš „prigusti“, obuče odijelo, sjedne na bicikl, pa od kuće do kuće  po 20,00 kn, samo za ventile od vodovoda. Kad smo imali i htjeli, davali smo, bez priznanice. Za dušu. Kad nismo imali ili htjeli, dao je netko drugi; uto bi u imenu Božjem opet netko umro i gornja bi priča krenula ispočetka.

Žena mu „falila“ samo zbog peglanja. Toliko mu to nije išlo, pa iako bi peglao samo prednjice od košulja, stalno bi nešto propalio. Sam je pričao da se nekad i sa pol sela vraća  isključiti peglu.

E onda veli, „ne može On više tako“. Treba mu kancelarija. I faks. On će za selo dati jednu svoju sobu do puta, a mi ostali samo za opremu. I taj fax. Ne može selo bez faxa, to nam je valjda jasno.

A i kad ne'ko dođe u selo, od tog  Untrofora, mora ga On, k'o predsjednik od sela nekud smjestiti.

Mi ostali se borili do zime popraviti svatko svoj krov. Njega nismo ni tjerali, niti nam je smetao. Kad bi bilo piva, dobio bi pivo, kad ga nije bilo, bila dobra rakija i Njemu i Nama.

I tako sve do jednom. Otišao On, k'o predsjednik sela nešto ispred sela  u“ gruntovnu“. Provjeriti  što je selsko pa  da se nešto s tim napravi. Bome se i zadržao. Vidi  ga ovaj, vidi ga onaj, pa 'ajd nešt' popit. Svi vole da ih se vidi s predsjednikom od sela. Onda otišao u „Untrofor“, pa u „Crveni  caritas, pa 'vamo, pa tamo, sve za opće dobro, sve za nas. Cijeli ga dan nije bilo. U kući ostavio uključenu peglu. Kad smo  vidjeli  plamen, on već  uhvatio i prozore. Tada još nije bilo vatrogasaca. “Vode, daj vode“ -vikali smo svi jedni drugima. Ali vode  taj dan nije bilo. Predsjednik od sela zatvorio ventile. Da se nakupi za one na brdu.

Kad se vratio sa biciklom, onako u odijelu, bol mu zgrčila lice. Samo je šutio. Zvali smo ga svatko sebi, ali nije kod nikog htio. Izgorjela i kuća, i ventili, i jedna soba do puta, za kancelariju, i polovni fax. Ostao samo bicikl. Sjeo je na njega i  otišao iz sela. Više ga nismo  nikad vidjeli. Čuli smo  samo da na biciklu ide od sela do sela i da priča kako traži Rat. Da mu vrati ženu, i kuću i krave, ili će mu On golim rukama grkljan isčupati.