Rat se na ovim prostorima stvarno dobro provodio. Kada nije bio strašan i okrutan, postao bi ciničan i posprdljiv. Rugao nam se, ulivao nam neke lažne nade, poticao nemoguće snove.

A prije njega, bili smo tako obični ljudi: i sebi i drugima. Imali smo svoje traktore, i svoje priključke. Znalo se što tko ima i koliko ima. U traktorima su uvijek bili ishlapljeli akumulatori. Parkiralo se na kosini, a palilo na guranac. Traktore nismo registrirali, a naše tristaće, stojadine, varburge, trabante i fiće registrirali smo na nekoliko čekova. Oni imućniji nekako bi „uhvatili“ i tjedan dana mora (rijetko više). Bilo je tu raznih kombinacija: kod rodbine, u radnička odmarališta ili nečiji nedovršen apartman, nerijetko bez struje i namještaja. Bilo kako bilo i bilo kud bilo, spremanje za more je redovno bilo glasno i preglasno. Tako da se čuje bar dvije kuće na lijevu, dvije kuće na desnu stranu i u jedno tri kuće prekoputa. Putem se moralo stajati bar na dva mjesta da se motor ohladi. A kad se stane, i jelo bi se. Ne u restoranima načičkanim uz put. Znalo se da je tamo skupo bez obzira koliko je. Prostirala bi se deka uz automobil, vadila pripremljena košara i iz nje vekna kruha, kolut jegera, paradajz i paprika. One vještije i vrednije su ispekle pile za put, a one ga najvrednije ispohale. Usput se pričalo (tješilo) kako je domaće najukusnije i kako se za ove janjce koji se peku uz cestu niti ima vremena (stajati i čekati) niti su sigurni na ove vrućine.

A kad bi se došlo na more, prvi je posao bio odvesti djecu na plažu i kupiti razglednice za one iz dvije kuće lijevo, dvije kuće desno, i bar tri preko puta. Da ih se rado sjećaju sa lijepog plavog Jadrana. Nek se zna i nek im zavide. Tih sedam dana brzo proleti i onda slijedi kupovanje suvenira. I svake godine nova odluka: pokloni će se kupiti odmah po dolasku (kada i razglednice), dok još koliko toliko ima tih vražjih novaca. Onda se obiđe cijeli grad, ljuto kupi tih nekoliko magarčića i krene se kući, istim onim trabantom (ili nečim sličnim) sa kojim se i došlo. Opet se staje bar na dva mjesta, vadi košara i iz nje vekna kruha i jeger. Ali više nema oduševljenja: još večeras se „preuzimaju od onih iz prve kuće na lijevo“ svoje krave, sutra već valja kositi otavu, spremati ciklu, a i pilići su već za klanje. Prestaje ono malo sna o lijepom životu gdje je ručak gotov (pa makar i u radničkom restoranu), gdje se uveče šeće dok miriše more.

A onda došao Rat: najprije rušio, palio, mučio, preseljavao, ubijao, a kad se svega toga zasitio, dohvati ugljen sa prvog zgarišta nečije kuće i poče od nas crtati karikature.

- n a s t a v i t       ć e     s e -