Cvate jorgovan. Proljeće je. Pelud već leti zrakom. Raznose se viroze i alergije. Mnogi hodaju s povišenom temperaturom. Ona je uvijek, i uvijek, i uvijek znak bolesti, poziv na alarm. Treba popiti andol. Onaj od 300 mg. Ali to nije dovoljno. On skida temperaturu, ali ne liječi ono što ju je izazvalo.

Studenti Filozofskog sjede na stepenicama fakulteta. Zaludno. Zijevaju na svibanjskom suncu. Od dosade. I oni su Temperatura. Samo! Znak da je u ovom našem „tijelu“ nešto bolesno. Treba popiti andol. Onaj od 300 mg. Ali i liječiti „bolest“ koja ju je izazvala.

Prvo, studenti ne smiju „prepisivati“. Pa ni od poljoprivrednika, a kamoli od učitelja i liječnika. U svom mladenačkom zanosu ne primijete da to niti ne mogu, a ne samo da ne smiju. Oni nemaju traktore pa da njima naprave blokade po cestama. Studenti nisu zaduženi ni za naplatu participacija u zdravstvu, pa ne mogu oponašati ni liječnike. A, bome, nemaju ni plaću, pa ne mogu tražiti ni njeno povećanje, pa se, bome, nisu smjeli ugledati niti na učitelje.

Studenti, bar za sada, imaju samo ono na čemu sjede po stepenicama svog fakulteta; zaludno; na ovom svibanjskom suncu; uoči ispitnih rokova.

No, s druge strane, opravdan je njihov gnjev. I njihovi zahtjevi. Trebamo im platiti školarinu jer smo zaista vraški naštetili tim mladim ljudima. Naime, uglavnom se to radi o onima koji su se već na prijemnim ispitima loše pozicionirali, odnosno, bili ispod one, općepoznate crte, ili su pak tijekom studija izgubili pravo na besplatno školovanje (slični su razlozi i za prvo i za drugo uz dužnu i iskrenu ispriku onima kojima se to dogodilo zbog bolesti ili nečeg na što oni nisu mogli utjecati). To je već svakako bio prepoznatljiv znak da se radi o krivim ljudima na krivim mjestima. Razlozi su razni, individualni, ali su svakako ralozi. Neki su od njih napravili pogrešan odabir buduće struke. Dok sam ih gledala svakodnevno na televiziji ovih posljednjih dana, vidim, mnogi su se uhvatili gitara. Ti su očito trebali upisati glazbenu akademiju. A oni što su, u sred poratne 2009. godine, nadomak našeg ulaska u EU, upadali u učionice i iz njih izbacivali profesore i one koji nisu bili krivi ljudi na krivim mjestima, oni su trebali upisati policijsku akademiju. Ili čak možda vojnu.

Trebalo je odmah iza prijemnih ispita popiti andol od 300 mg i reći studentima ispod crte da svoju sreću potraže na drugom fakultetu. Ako je takav do sada izmišljen. Samo za njihov talent i njihove sposobnosti. Danas ima divnih, zanimljivih, deficitarnih i profitabilnih strukovnih škola. Ne traju dugo, ne plaćaju se, brzo donose posao i plaću. Ima. Da smo svaki puta kada je to trebalo popili andol od 300 mg, možda prekjuče ne bi poginuo mladi policajac na svom prvom ozbiljnijem radnom zadatku. Možda ne bi nedavno neubrojivi mladić oteo majci dvomjesečno dijete i pred njenim ga očima bacio na zemlju. Možda se nikad ne bi po poticaje za poljoprivrednu proizvodnju išlo traktorima do Zagreba, tako da cestom ne mogu proći ni oni koji sa tim nemaju nikakve veze, već imaju svojih, takođe velikih problema koje moraju svakodnevno rješavati. A još ne rade niti vani na zraku. Svima je teško. Da smo na vrijeme popili andol od 300 mg možda sad ne bismo, uz sve svoje svakodnevne probleme, morali misliti tko će našoj djeci zaključiti ocjene na kraju školske godine. Jer, svima je teško. A još nemaju ni školske ferije.

Ako sada, za vrijeme ovih studentskih blokada ne popijeme andol od 300 mg, što će biti kada tim istim ljudima (samo će biti malo stariji) netko bude na kraju autoputa morao naplatiti naknadu za korištenje istog? Što će biti ako ih zaustavi u noći policajac zbog prebrze vožnje? Što će biti kada ih banka bude tražila da joj vrate kredit?

Opravdava ih samo jedna činjenica (ali malo, jako malo): bili su premali 1991. godine pa se ne sjećaju pravih blokada.

E, studenti, studenti! Ne zijeva se u svibnju! Rokovi samo što nisu počeli! Ili to radite možda baš zato?!