Zanimljive su ceste. Svašta vide, svašta čuju, svašta dožive. Na njima se gine, ali i rađa. Cestom se ide u zarobljeništvo. Cestom se vraća iz zarobljeništva.

Za jednu ovdašnju cestu niti sam čula niti sam kroz nju prošla. Sve do rujna „91. Na njoj je dogovorena prva razmjena zarobljenika. Dovezli su nas kombijem. Zavezanih očiju. Navodno je za taj dan bilo dogovoreno primirje. Zbog razmjene. Muški zarobljenici su se čak mogli obrijati prije polaska. Džabe, nije trebalo. Na početku rata dogovora još nije bilo. Niokočega. Svak je pucao o svom trošku. Izašli smo iz kombija, skinuli nam poveze sa očiju. Krenuli smo cestom. Tom cestom kojom, iako je bila blizu, nikad do tada nisam išla. Najedamput su oko nas zafijukali meci. Ni danas ne znam čiji i sa koje strane. Pobacali smo se u jarke. I oni koji su se brijali prije razmjene i ja. Tako je bilo i sa druge strane.

Vukli smo se po grabi nekih dvjesto metara. Kako je oštro, drvenasto i tvrdo trnje u rujnu. A blato smrdljivo. Kiše su te jeseni padale često i po malo. Taman ni da isuši, ni da otplavi mulj.

Bili smo daleko jedni od drugih. Pucnjava je nakon nekog vremena utihnula. Sada smo svi stajali na cesti. I oni što su vodili nas, i mi koji smo za razmjenu, i oni tamo, na drugoj strani što su vodili one koji su trebali biti razmijenjeni za nas sa ove strane. Onda smo stali, a jedan prema drugom krenule su samo vođe razmjene. No, nakon nekog vremena stali su i oni. I između njih je bila velika udaljenost pa su se dovikivali. Mi zarobljenici smo čuli ovo dovikivanje, iako smo ostali u pozadini.

Onaj odande, da ne kažem, sa one strane, doviknu: “Nismo imali ljudi!”

Pozlilo mi je. I ostalima. Zanijemili smo, prestali disati, problijedili, oduzeli se, unezvjerili...

“Ne bojte se”, reče jedan od ovih koji su nas ostali čuvati. “O struji se radi. Za to nisu imali ljude. O struji se radi. Tražili smo da nam za vas puste struju. Za to nisu imali ljude.”

Krv nam je ponovno potekla žilama. Kada je čovjek s puškom kraj nas (i tada je bio čovjek) vidio unezvjereni strah na našim licima, shvatio je čega smo se uplašili. Kada smo sa druge (naše) strane čuli da nisu imali ljudi, pomislili smo: ljudi za razmjenu. Svaki se od nas uplašio da će sada, nakon svih patnji i nadomak slobode, biti vraćen u logor, da baš za njega neće biti zarobljenik a za razmjenu.

A oni sa druge (naše) strane samo nisu imali električara. Zarobljenika je bilo dovoljno i na ovoj i na našoj strani, pa sam se tom cestom vratila iz logora.