Idu izbori. Potrošit će se gomila novca radi toga da nam, na razne načine poruče kako će paziti na naš novac. Džambo plakati su već na sve strane. Ljudi u naravnim veličinama, nek ih se vidi. No, trebat će još plakata: manjih, ali brojnijih, Bože mi oprosti, za na svaku banderu. Koalicije, neovisni, slogani, obećanja, poruke...

Zaklinju nam se, ali nas i preklinju. Da im damo svoj glas. Ma glasić. Mali, sićušni, (hoće reći, nevažni) glasić. Jer,...što će nama, nama ionako ne treba. Doduše ni njima. U izbornu pobjedu su sigurni. Al' eto, neka im se nađe i naš glas. Ono,..čisto da ne propadne.

Pa dobro, što je reć', reć', meni on ne treba. Al' baš mi se ni ne daje. A ne mogu se baš odlučiti ni kome bi ga dala. Nekako, čini mi se da se svi oni kroz državu voze prebrzim automobilima.

Pa ne vide ništa kroz prozor.

S njima se voze važni suradnici, pa i kad se voze sporije, ne gledaju kamo i kraj koga prolaze već moraju paziti da im na svakom kilometru kravata dobro stoji. Moraju zbog tih važnih suradnika paziti i kako pričaju, iako, srećom, ne i što pričaju jer ih ti važni suradnici ionako ne slušaju jer i oni paze kako njima na svakom kilometru stoji kravata i misle kako će oni pričati.

Pa nitko ništa ne vidi kroz prozor.

Morao bi ispred njihovih „carskih kočija“ trčati neki Mačak u čizmama. Pa da ih zaustavi svaki puta kad naiđu na Bijedu. “Stani“, viknuo bi Mačak: “Evo Bijede. I tu, i tu, i tu. Pogledaj, upamti, pomozi!!!“

Ili da promijene automobile. U sporijem i starijem autu čovjek stigne svašta vidjeti, svašta naučiti.

Iza kamiona za smeće u nekoliko metara shvatiš koliko vrijedi pola kune, pedeset lipa. Ali i glas.

Puno puta „zapnem“ iza njih. Ako ih sustignem na punoj crti, moram za njima polako, sve do isprekidane.

Kamion vozi polako: od kuće do kuće, od kante do kante. Na kraju kamiona su dvije stajaće stope i dvije „štange“, sve za dva radnika gradske čistoće, komunalca, komunalnog, ili kako im se firme već zovu. Toj dvojici je ovdje mjesto i po suncu i po kiši. Njih dvojica nemaju pisaći stol ni službeni telefon. Njih nema tko zvati u pol radnog vremna da ih pita malo kako su, kako im familija. A ni oni nemaju koga zvati u pol radnog vremena da pitaju kako je netko. Nemaju ni vrata na kojima bi pisalo njihovo ime. Uostalom, oni ni nemaju ime. Jedan je sa lijeve strane kamiona. Uvijek. Jedan je sa desne strane kamiona. Isto uvijek. Što bi im vrata. Na njih ionako nitko ne bi kucao da ih malo pozdravi, da pita kako su, da se malo vide. Oni su ionako uvijek okrenuti prema kamionu, od ceste, prema smeću. Kod njih ne piše radno vrijeme ni dnevni odmor. Počinje se u pet ujutro. Uvijek. Po kiši, po suncu, po snijegu i vjetru. Staje se malo tek kad se kamion pokvari. Al' onda na svakom punktu budu po dvije vreće, po dvije kante... Ponedjeljkom kroz sjeverni dio grada, utorkom prema bolnici, srijedom do sela, četvrtkom......, pa ponedjeljkom opet kroz sjeverni dio grada.

Kad kamion stane, silaze oba. Lijevi ide preko ceste i privlači kantu do kamiona. Desni ne ide nikamo (čini mi se da je dosta stariji od Lijevog). Desni samo čeka Lijevoga pa onda zajedno ubacuju i jednu i drugu kantu. Onda, do iduće kante Desni prekapa smeće. Ako je u vreći, brzo je razdere. Kamion samo što nije stao. Prekapa smeće, traži pedeset lipa, plastičnu bocu. Kad nađe, dodaje Lijevom i ovaj je trpa u plastičnu vreću. Malo ih je, no ipak, možda bude za dva piva do kraja dana. Kamion staje, silaze obojica, Lijevi ide preko ceste i privlači novu kantu do kamiona...

Na rukama su im rukavice, one velike, grube, narandžaste. Na njima prsluk, još narandžastiji. Na prsluku veliki džepovi. U njima držali svoje glasove. Ni njima nisu trebali. No ispali im u smeće.

Tko bude htio sići sa džambo plakata, tko se bude htio sagnuti do bijede, tko se ne bude gadio prekopati po siromaštvu, naći će njihove glasove. Tamo će biti i moj glas. Tko ga tamo nađe, neka mu je sretno i blagoslovno. Tko ga ne nađe, nije ga ni zaslužio.