Baš sam se lijepo i udobno „smjestila“ na ovoj svojoj stranici. Sve ne znam bih li prije dopunila običaje, napisala post ili dodala koju čestitku. Svakog se dana nešto dogodi, svakog bi se dana Nešto htjelo zapisati.

Kada je moj sin negdje u trećem razredu osnovne škole odlučio da neće biti ni učitelj, ni nogometaš, ni gitarista, ni ništa što je prije želio biti, već da će biti profesionalni novinar, pogledao je prema meni (tada je još bio niži od mene) i pitao: „Mama, a o čemu da ja pišem?“

„Spusti glavu, gledaj pod noge,“ odgovorila sam mu. „Zašto“, pitao je. „Pa da ne pogaziš teme. One su ti na zemlji, svuda oko tebe.“

I ja volim pisati o običnim, svakodnevnim temama, o onome što doživim, čujem, vidim oko sebe. Upravo ih „na zemlji“ ima toliko da ne možeš progaziti i koraknuti a da na neku ne nagaziš. I to svaki dan: od ranog jutra do kasne večeri.

Svako jutro putujem na posao i to popriličan broj kilometara. Ostavim za sobom šest crkvi u jednom smjeru, pa poslijepodne u drugom smjeru. Sada cvate uljana repica. Nepregledna žuto rascvjetala polja spajaju sela. Ujutro uranjam u njih odmornim i ushićenim pogledom, a poslijepodne u njima liječim umor proteklog radnog prijepodneva.

No lijepo je i kroz sela. Prolazim kraj kuća, pogledom zaletim u njihova dvorišta, zagledam se u njihove prozore. Svaka kuća je nečiji dom. Ljudi u njima i ne slute koliko ja o njima znam. Znam kada su iznijeli limunove i olijandere; znam kada ustaju. Ako su rolete spuštene, a dima još nema iznad dimnjaka, znači da još spavaju. Znam da im se u prednjim baščicama već lagano „glavića“ salata. Znam kome je trosjed odmah iza prozora. Sa ceste se vidi da je zavjesa pritisnuta uz prozor. Znam tko je zaboravio jesenas unijeti cvijeće sa balkona. Znam i tko kako prostire rublje. Znam i kakvo je rublje. Ako malo okasnim, znam i kakva im je posteljina. Na puno prozora je zaostao rat, a posteljina „kupljena“ u caritasu. Pa kad se ispruži na prvom jutarnjem suncu, jedna jastučnica je lila, druga je zelena sa bijelim prugama. Jedan „šlifer“ je žuto-plavi karo, a drugi jednobojni roza. E, ...u nekim drugim krajevima idu vinske ceste. Obilježene su kartama i znakovima. Ovuda idu ratne ceste. Obilježene su ispranim ručnicima koji na ovom proljetnom vjetru gube i ono malo mekoće koja je ostala u njima iza nebrojenih pranja. Obilježene su i raznobojnom posteljinom na prozorima onih koji su već ustali.

Zanimljivo je gledati dvorišne ukrase. Sve se kao jedni drugima smiju navirujući preko dvorišnih ograda: lavovi patuljcima, patuljci labudovima, plastični, kupovni labudovi onima napravljenim od automobilskih guma...

Najviše trpe lavovi. Pogotovo oni prebojani, sa docrtanim očima i prebojanom grivom. Najviše im se smiju sada moderni kamenjari i nazivaju ih kičom jer, otkuda ovdje lavova.

E, rugala se sova sjenici da ima veliku glavu. Tko je ovdje na ovim nepreglednim ravnicama vidio kamene gromade? Kad završe gradnju, isplaniraju dvorište i taman očekuješ travnjak, kad evo jednog kamiona kamena, pa drugog kamiona kamena... A onda navezu zemlje i sve to radi pokoje, nama prepoznatljive maćuhice i gomile drugih biljčica koje ne spadaju u naš kraj jednako kao i ti kameni brijegovi. I po čemu se sada kamenjari razlikuju od lavova? Samo po tome što kraj betonskog lava koji „drijema“ na stupu prođeš a da ga često i ne primijetiš, dok ćeš kamenjar obilaziti cijeli život.

Ne treba se samo nikome rugati. To su sve nečiji domovi, napravljeni i ukrašeni kako je to po volji i ukusu onih koji u njima žive. I jedino je bitno da je to njima lijepo.

Ovih dana sam vidjela u jednom dvorištu jelku okićenu uskrsnim jajima. Nije mi se to baš svidjelo, ali mora da su oni čije je dvorište bili silno zadovoljni svojom idejom i mora da su bar tri puta prešli preko ceste da bolje vide kako to izgleda. I dobro.

Na svijetu ima bezbroj cesta i uz njih bezbroj kuća. Ali, samo nam je jedna od njih dom.