I onda, kad su oprani prozori, modlice već vraćene na svoje mjesto, a iz kolača se širi miris vanilije, kad je i francuska (salata) već gotova, i sarma srolana, ne zaboravite Zeca. I ako su djeca velika, i ako su djeca mala, čak i ako ne mogu doći za Uskrs. Imate nećake, kumiće, susjede. Razveselit ćete njih, ali i sebe.

Malo se zamislite oko toga. Sjetite se svoga djetinjstva.

Ja se sjećam. Bilo je to jedno skroz drugo vrijeme. Rasla sam na selu. Kod bake. Nije bilo ni trgovine igračkama, a kamoli igračaka. Na Uskrsno jutro baka bi utrčavala u moju sobu i sva zadihana (mislila sam tada) počela pričati kako je najprije čula da nešto šuška. Onda je ona kao skočila do prozora i vidjela neke sive, dugačke uši kako promiču kroz narcise. Ma da, baš kroz narcise. Onda bih skočila ja, na brzinu navukla neku vesticu i trk u narcise.

Na nekih par metara bilo je porazbacano 10 dkg rinfuznih karamela i dvije, najviše tri narandže koje je netko na bakinu molbu donio iz obližnjeg grada.

Nema više ni bake, ni njenih narcisa, ni Zeca. Ali, ostala je uspomena: lijepa, vrijedna, vječna, dobivena onda kada sam je mogla primiti, utkana u mene do kraja moga života. Vidite kako i danas pamtim kako je nešto šuškalo i kako su velike sive uši promicale kroz narcise (a već mi je pedeset godina).

Bila sam ovih dana u trgovini. Za samo 20 kn kod Kineza možete kupiti čak ogroman plastični automobil, lutku, bager, set suđa za djevojčice...

Ostalo je priča. Napišite je. Stavite je u gnijezdo među šarena jaja. Recite ovog Uskrsa nekom djetetu (bilo kojem, samo nek je dijete), kako ste čuli da nešto šuška, kako ste priskočili prozoru i vidjeli velike sive uši... Stvorite nekom djetetu uspomenu: lijepu, vrijednu, vječnu.

No, sa djecom treba nježno i pažljivo, da se ne polome njihove male duše.

Kada je odrastala moja, dosta mlađa sestra, gradila se kuća. Novaca slabo, igračke su bile skupe, čak i slatkiši.

Na Uskrsno jutro izašla naša mama u baščicu ispred kuće i među tuste, mirisne zumbule, pometala štramplice, potkošuljice i druge stvari koje bi sestri morala kupiti i sa Zecom i bez Zeca.

Do nas stanovao Susjed. Baščice nam bile odijeljene samo niskom žičanom ogradom. On nešto bolje stajao od nas, pa kupio svome malom sinu biciklić i stavio ga pod krošnju mlade višnje. I, kad su se djeca našla svatko u svojoj baščici, a mi stariji očekivali veselje svatko svoga, veli naš Susjed (ne znam gdje mu pamet bila), kako je Zec zapravo taj biciklić donio mojoj sestri, u našu baščicu, ali da se on, naš Susjed, digao prije naše mame i prenio biciklić u svoju baščicu, svome sinu.

Plač, razočarenje, ljutnja, osuđivanje i tuga pregolema preplavili su moju malu sestru. Svoje, nazovi poklone, nije ni pokupila. Kome trebaju štramplice i potkošulje. To trebaju kupiti mame, a ne Zec, ridala je. Ljutila se na mamu što se nije digla prije Susjeda, što nije nju ranije probudila, dok je bicikl bio u našoj baščici, ljutila se i na mene, jer, u što mi to što sam starija, ljutila se i na Zeca što je biciklić ostavio preblizu susjedove ograde. Na susjeda se ljutila do kraja njegova života.

Nitko od nas starijih nije mogao tog Uskrsa ispraviti Susjedovu neslanu šalu sa premještanjem bicikla. Naravno, nije nam ukrao bicikl iz baščice, ali nam je svima sa ove strane ograde ukrao mir toga Uskrsa.

Stoga, oprezno sa pričama i izmišljanjima. Ako niste vješti u tome, držite se onoga: „Ustala ja, kad čujem... nešto šuška....“