Zima je. Nemojte cvijeće zaboraviti. Ja sam juče bila u podrumu. Jadno je, neugledno, poluuvelo. Izgleda tako nepotrebno uz vreću sa kupusom. Ja uvijek čuvam samo korijenje. Krošnja mu treba samo da prezimi. U proljeće razdijelim korijenje oštrim nožem na dva, tri dijela, a onda sunce preuzme svoje. Bome i kupus već mijenja boju. Još ovo malo zime treba ga intenzivno trošiti i potrošiti.

Gdje sam ono stala? Da, bilo je teško to poratno vrijeme. Postali smo drugačiji. S početka, istina, presretni što smo živi i što smo opet kod kuće. Ali, nije bilo struje, ni trgovina, ni novca. Plavio nas je umor, tuga, jad.

Nema veselja kad se drugi puta gradi kuća koju si već jednom imao. No, znali smo, jednu smo bitku dobili (granate su prestale), moramo i drugu: onu u sebi i sa sobom. Morala sam, znala sam da moram u nekom kutu sebe pronaći volju za dalje. Ali gdje. Koji sam god djelić sebe pogledala, bio je jadan, bio je nečiji, odavno nečiji, potom iznošen, prenesen u caritas, onda sam ga ja nosila tko zna koliko i onda je bio dobar samo za sažaljenje.

Al cvate jabuka u mom dvorištu. Moja jabuka, samo moja jabuka u mom dvorištu i samo mom dvorištu. Cvjetovi su bijeli, nježni, ovogodišnji. Oni nisu iz caritasa kao sve što sam imala, oni su samo moji. Na mojoj jabuci. U mom dvorištu.

Znali su mi u prolazu reći da mi je „otišla“ najlonka. Znala sam to. Otišla je još početkom tjedna. Sa svakim novim pranjem odilazila je sve više.

No, nicali su zumbuli u mom dvorištu. Moji zumbuli iz mojih lukovica. Nije baš sve mogao uništiti i odnijeti rat. S dana u dan miris moga cvijeća vraćao je Mene u mene. Najgore je ipak prošlo. Nećemo više smetati po tuđim kuhinjama, nećemo više morati zahvaljivati za svaki obrok niti umirivati djecu kada se najljepše i najslađe smiju. Nećemo više biti u izbjeglištvu, tješila sam tada Sebe u sebi. Mela sam te zaostale krhotine rata u svojoj duši, u svom sjećanju. Pobacala sam ih iz svojih uspomena. Djeci su trenerke bile do članaka, majice isprane, a pubertet već došao. U Zagreb više nismo išli ni liječniku, a kamoli u šoping. Al bila su krasna jutra u mom dvorištu. Sve je nicalo, sve je mirisalo. Posteljina je bila na prozoru iako je svaki komad bio neke svoje, tuđe i dobivene boje, ali... bio je na mom prozoru. Svjetlucala je rosa na oporim i tvrdim listovima jesenje salate. Luk se te poratne ¨92. baš lijepo odmetao, kokoši su kvocale. Kako je bilo lijepo vratiti se kući, vratiti se u svoje dvorište. Znala sam da će tog proljeća i u meni niknuti nova nada i nova volja. I bilo je tako.