Nekad davno, dok sam ja još bila mala, božićna drvca su bila šarena, sada bi se to reklo, neukusna. Ali, svi smo se imali pravo baviti kićenjem. Netko je prinio plastičnu pticu koja se „štipaljkom“ učvršćavala na borovu grančicu. Drugi je okačio anđela. Oduševila nas je pojava kuglica koje su u svojoj unutrašnjosti skrivale snježni pejzaž. Naravno, plastični.

Već godinama se kupuju jednobojne kuglice sa usklađenim mašnama. Tako su naši borovi sada ukusni. A da li i veseli? A da li i zajednički?

Dok sam ja bila mala, ispod bora smo slagali pristigle, onda novogodišnje, a od 1991. godine i Božićne čestitke. Bilo je itekako važno imati puno čestitki pod borom. Bio je to znak brojnosti rodbine, ali i našeg kotiranja kod njih. One obične, jednostruke, “uštimavali smo“ u donje grane. One bogatije, “duple“, stavljali smo na pod ispod bora. Odmah se vidjelo ima li inozemne rodbine. Njihove su bile raskošne, kako po veličini, tako i po bojama. Stizale su uvijek prije Božića i u sebi nosile ček: od nekog veći, od nekog manji, ali je svaki dobro došao.

Sada šaljemo emailove, SMS-ove i brišemo ih kada se memorija prepuni, a oni pedantniji i ranije. Znam da se vrijeme mijenja, da svako vrijeme donosi svoje, ali i odnosi. Otimamo od sebe one male, svakodnevne radosti potrebne za život kao sol.

Sjećate li se čestitki? Najprije božićnih. Mali, crni, nasmijani dimnjačari na bijeloj podlozi, obavezno uz četverolisnu djetelinu. Željeli su sreću. Romantični, mirni zimski pejzaži koji su u raskošnim sanjkama odnosili nekoga i negdje u mir zimskog dana. U daljini je redovno bio crkveni toranj. Onda kao dio seoskog pejzaža. Svete čestitke su tada slali uglavnom stariji ljudi koji su svoju vjeru prenijeli i kroz četrdesete. One su svjedočile o blaženstvu svete obitelji.

Onda bi došao Uskrs. Po čestitkama bi se rastrčala jata žutih pilića, zečeva koji su neumorno bojili jaja.

Krasne su bile one rođendanske, cvjetne. Biralo se pažljivo. Broj cvjetova, njihova boja, nosile su poruku i svi smo znali taj jezik šarenih razglednica. Žuto je cvijeće značilo ljubomoru, crveno izjavljivalo ljubav, poljsko cvijeće označavalo plahost i nježnost onoga kome se šalje. Uz paran broj cvjetnih glavica smo plakali i izražavali sućut.

Čestitke su se slagale, čitale, sad, pa onda nakon nekog vremena opet, čuvale. Opet su njihov broj i njihova raskoš svjedočili o nama: jesmo li voljeni, koliko smo voljeni, tko nas voli.

Srećom, ostale su bar vjenčane. Uzani strukovi, bijela raskoš vjenčanica, u nekom uglu golub i golubica sa po jednim prtenom u kljunu. Te se čuvaju dok je i ljubavi. A možda one baš čuvaju ljubav i onda kada strukovi više nisu onako lijepi i uzani kao nekada. Opstanak ove vrste čestitki koje prate najljepši dan u životu svakog para najbolje svjedoči o važnosti i nježnosti čestitki.

Vratimo ih. Treba ih ići kupovati, birati, ogledati, napisati, poslati pa da ih onaj tko ih dobije može čitati, kada ih dobije, pa poslije, pa opet poslije; da ih može čuvati, tumačiti, čitati njihov tekst i njihovu sliku.