Djeca su se javljala često i redovno: da im je dobro, da su zdrava i ...podbadajući me dobronamjerno, da jedu redovno i kuhano. Po njihovim sobama, kao i cijeloj kući, sve je bilo u redu i na mjestu. Tek je nostalgično i lijeno padala prašina koju sam ja „hvatala u letu“.

Preda mnom je bio jedan novi komad života. Znala sam, koliko god bio dug, ipak je posljednji (ukoliko svoj život dijelimo na eru prije djece, eru djece i eru poslije djece, kako to ja dijelim) komad života. Gledala sam u njega kao nešto dragocjeno, pogotovo nakon što sam se „oprašila“ od tuge za djecom. Gledala, gledala, smišljala, kombinirala.

Pa što ću sada sa svojim životom?

Na fitnes? Ma što god! Sigurno ni ne primaju one sa konfekcijskim brojem 48. A i da me prime, samo da mi kompleksi rastu. Ma, ja ipak ne mogu puno dalje od sebe, koliko god je sada preda mnom bezgranično puno vremena. Ja sam ipak ja. Možda da presložim svoju kulinarsku biblioteku. Ako ništa drugo, trebat će mojoj kćeri. Makar za uspomenu.

Časopisi s datumima osamdesetih. Tad još nije bilo izdanja sa sjajnim naslovnicama Božićnih kolačića. Ni Uskrsnih. Njih smo nabavljali preko rođaka “gastarbajtera“, nosili na prijevod sa njemačkog ili, što je bilo povijesno važno, rekonstruirali sa šarenih fotografija snagom svog dotadašnjeg iskustva. Tako heklanje, štrikanje, kuhanje... Stvarali su se kružoci za otkrivanje boda. Bilo je tako čarobne mistike u tome što nemamo prijevod.

A sjećate se onih opisnih šema. Iole ljepša i bogatija mustra opisivala se na stranu i pol, čak dvije. Sitni tisak, pravi novinski papir. Red za redom sitnih slova u stupcima. Skoro kao Narodne novine. Nosile su se kinčane majice. Pasice su išle na tanke igle, sjećate se?! Onda se prelazilo na široke igle uz dodavanje svake pete očice. Pasice su se štrikale odvojeno, na tanke igle, rebrastim bodom. Završavalo se sa par redi vunom kontrasne boje radi lakšeg našivanja na vratni otvor. Tad se pasica vratnog otvora uredno zašivala šivaćom iglom dvije po dvije očice. Na kraju su se redovi kontrasne vune oparali.

Sve vi koje razumijete ovaj tekst i koje ste se odmah sjetile kako smo to nekad radile, imate, zajedno sa mnom, bogatstvo jednog vremena kada smo se družile, pričale, obilazile zbog boda, mustre, učenja. Nama nikada nije bilo dosadno niti smo patili od depresije.