Vilerovi gobleni su priča za sebe. Svaka prava žena koja je iole držala do sebe, morala je imati Godišnja doba. Makar. Dolazili su raznim kanalima direktno iz Njemačke. Bili su skupi. Onda bismo se sakupile dvije, tri, naručile jednu sliku, šemu kopirale, a manjak konca kupile u našim trgovinama. Dobro, nije baš bio originalni konac, ali...to se nije vidjelo. I...bile smo silno zadovoljne ovom prijevarom zapadnog kapitalističkog svijeta. Ubrzo smo prevarene i mi. Pojavili su se štampani gobleni. Prestale smo vesti.

Bio kod nas jedan koji je za vrijeme prošle države pjevao Vilu Velebita. Gdje god bi stigao. Zadnja bi strofa redovno bila u tadašnjoj milicijskoj stanici iz koje je izlazio sa ustima na koje nije mogao ni jesti, a kamoli njima pjevati. No, Iva se nije dao uplašiti. Pjevao opet, i opet i tako dočekao nastanak Države Hrvatske. Onda prestao. Pitali ga svi: “Iva, što ne pjevaš sada kada se smije pjevati?“ „A, ja sam pjevao kada je trebalo. Sad vi pjevajte,“ odgovarao bi Iva. Tako i mi prestale raditi goblene kada su se pojavili štampani. Sada nek veze tko hoće. Mi smo vezle kada se svaki bod tražio u svom kvadratiću.

Kad je došao rat naši gobleni su prodavani bez svojih „zlatnih“ovala na buvljacima, uz slavine, rabljeni alat, i sa ove i sa one strane granice. Onako “razgolićeni“, onako sramotno izjeriti, zgužvani, stavili su „točku na i“ Vilerovim goblenima na ovim prostorima.

Devedesetih smo se svi oduševili svojom državom. Novina su postale starine. Svi smo za Brankom Šeparović tražili svoje škrinje. Tamburica, koju smo prije čuli samo u glazbenom bloku poljoprivredne emisije, dobila je svoje počasno mjesto. Slijedile su narodne nošnje. Po novom smo tražili stara jela, trudili se da smislimo (ako već ne možemo pronaći) još starija.