Hej, dobar dan! Ja sam Nova i tek su me prošli tjedan djeca uvjerila da računalo ne grize. Pod tipkovnicom imam „šalabakter“ za slučaj da nešto krivo pritisnem. Veseli me ovo. Windows, kažu znači prozor. Pa i je, samo ne znam gdje ću staviti muškatle jer su prozor i muškatli za mene nerazdvojan pojam, gotovo kovanica.

Kada su od kuće otišla naša djeca, imala sam pedeset godina, 154 cm i 70 kg te sedam rokovnika recepata, ne računajući one u časopisima i kuharicama. Sakupljala sam to kao da idu gladne godine. Djeca su rasla. I ja sa njima. Počela sam sa rafaelo bombicama i roladom od kokosa. Tad sam se još bojala peći. Onda sam se odvažila uključiti i rernu. Pa to je divno. Moj strah je bio bezrazložan. Pred mojim su se očima rascvjetale princes krofne. Rasle, rasle, pucale kao cvjetovi. Dosta. Da mi ne izgore tako lijepe. Vadi! Brzo! I tako puna kulinarskog samopoštovanja, uvjerena u svoj kulinarski talent, nisam ni primijetila kako su moje divne “princeze” splasnule na veličinu većeg čvarka. Sa sobom su ponijele i moje samopouzdanje.

I tako, slijedile su godine kuhanja, peckanja, napeckavanja, nakuhavanja. Jedno je dijete voljelo ovo, drugo je voljelo ono. Kad više nisu znali što bi, tražili su da im nešto smislim i ja sam to činila. Živjela sam za njih i peglom, i kuhačom, i srcem, i riječju, i utjehom... I oni su to znali, osjećali.

A onda su, jedno po jedno narasli i otišli.

Počelo bi u trećem srednje sa maturalnim putovanjem. Daj, brzo. Po kupaći kostim makar u susjedni grad. Onda po maturalnu haljinu. A tu smo kružili kroz tri županije tražeći dovoljno lijepu haljinu za taj jedinstveni i neponovljivi dan. Haljina se kupila u jednom gradu, cipele u drugom. Onda probna frizura. Ova strka zamijenjena je zebnjom za prijemni. Kad se i on prošao, pronašli smo stan, a njihove sobe su ostale prazne.