Zamolio sam dečke iz Turističke zajednice Pakrac, da izvedu jednu prezantaciju kovanja replike tog novčića i oni su to rado učinili. Bio sam vrlo revan u slikanju, očekujući nekakav honorar isplaćen u banovcima, ali ništa od toga, samo smješak i spremnost na ponavnu prezentaciju. Mora da su im monetarne vlasti Grada Pakraca strogo limitirale emisiju banovca, bojeći se njegove inflacije i vjerojatno su odredili do kojeg ranga posjetitelja  mogu dijeliti novčiće. Ja sam bio ispod crte.

 

 

 

No nema veze, ovo je moj doprinos popularizaciji kulturno-povjesnih znamenitosti svoga grada i njegovoj turističkoj promociji, što je u konačnica i obaveza svakog njegovog  građanina. Pa nije valjda sve u lovi. Zar ne? Zadržao sam se još neko vrijeme, vrebajući priliku da si sam naplatim svoj trud, sa hrpice iskovanih banovaca, ali sam na kraju odustao kada mi se pogled susreo s vitezom templarom, koji je imao zadatak čuvanja tog blaga od ovakvih posjetitelja kao što sam ja.