Držali smo se za ruke tog pretužnog i prestrašnog utorka 2013.
Između naših dlanova je bilo malo raspelo.
Da pomogne Njemu otići.
Bez mene.
Da pomogne meni ostati.
Bez Njega.
&
Nisam plakala.
Ni taj dan, ni pet narednih.
Kad su svi otišli, u kuću se uselio Očaj i zaposjeo svaku sobu.
&
Deseta je godina.
&
Ne plačem više.
Iz kuće sam otjerala Očaj.
Sada živim sa puno, puno, puno cvijeća, heklaricom i,...nećete vjerovati, jednom malom pticom.
Čim izađem na dvorište, ona doleti.
I,...svaki mi dan priđe bliže.
I gleda što ja radim.
I ima jako umilne oči.
&
Možda mi se čini i možda nije tako.
Ali, ne želim da mi se čini.
Želim da je tako.
Želim vjerovati.
I vjerujem.
Jer,....obične ptice nemaju tako umilne oči.