Meni je svaki događaj u životu važan.
Od svakog nastojim napraviti uspomenu: sebi i drugima.
Svaki blagdan ima svoje tanjure.
I svoj stolnjak.
I svoj nadstolnjak.
I svoj jelovnik.
I svoje goste.
I svoje ukrase.
I svoj sadržaj.
I svoje slikanje.
Pomno i pažljivo nastojim sve isplanirati na vrijeme.
Da nema greške.
Da mi ostane još malo snage za osmjeh.
&
Svoje vjenčanje sam „planirala“ negdje od svoje pete godine.
Crkva puna razdragane rodbine.
Dobro, neće moći biti baš puna.
Morat će se ostaviti dovoljno mjesta za moju haljinu.
A haljina će biti baš onakva kakvu je Pepeljuga nosila na ponoćni bal, odlučila sam prelistavajući šarene slikovnice.
Samo što će moja biti bijela.
&
A kad pred oltarom budem primala prsten, najbolje će biti da svi zažmire.
Da im se od prevelikog bljeska ne ošteti vid.
&
E da! Zaboravila sam prošnju.
Pa naravno da će moj budući mladoženja kleknuti pred mene.
Trava-trava.
Beton- beton.
Ako je ljubav prava, ne misli se ni na koljena, a kamoli hlače.
&
I onda će me pitati......
Ma ne.
Najprije će izvaditi kutijicu.
I to od crnog pliša.
A ja ću se kao čuditi zašto mi daje tu kutijicu....
A On će me onda pitati da li se pristajem udati za Njega.
Ma neee! To je bez veze i tako obično.
Ovako će me pitati: “Na koljenima Te molim da mi sjajiš kao najsjajnija zvijezda kroz cijeli moj život.
Pa, moglo bi tako, ali....smislit ću ja to i bolje.
&
Bila je to ljubav na prvi pogled.
Gledali smo se još pet godina, a onda je bilo najnormalnije da se i oženimo.
Nije to doduše nitko baš tako otvoreno spominjao, što je meni bilo i drago jer sam znala da Ljubav mog života sigurno čeka najljepši trenutak da me zaprosi.
&
Nekako preko nas dvoje pade dogovor da će njegovi jedne nedjelje doći kod nas na nedjeljni ručak, pa će se oni, kao roditelji, dogovoriti o svemu.
&
O čemu???, pomislila sam sa prvim trncima zebnje.
Pa ja još nisam ni isprošena.
Pa, neće valjda Ljubav moga života dozvoliti da o tako divnoj i u životu najvažnijoj stvari prvo raspredaju naši roditelji, mislila sam dalje.
Ma neće!
Kako mi tako nešto pada i na pamet
. Gdje bi On to tako?!
Uostalom, do te nedjelje dijelio nas cijeli tjedan.
Šest lijepih, dugih, isčekujućih dana i sigurno će u jednom od tih dana moj Budući pasti na ta svoja koljena (trava- trava; beton- beton) i pružiti mi onu, tolike godine sanjanu kutijicu od crnog pliša.
&
Prošao ponedjeljak.
Pa bome i utorak.
Otišla i srijeda.
Moj Budući i do nedjelje sačuvao svoja koljena.
A dobro sad.
Ne treba praviti paniku.
Sigurno je On odlučio da jedan tako važan trenutak u našem životu podijelimo sa našim roditeljima.
I dobro je tako, pomislila sam dalje.
Imat ćemo i mi svoju djecu i sigurna sam da ćemo ih jako voljeti i da ćemo i mi željeti sa svojom djecom dijeliti te veličanstvene trenutke.
&
Došla i najljepša nedjelja moga života; nedjelja u kojoj ću biti isprošena na najromantičniji i najveličanstveniji način.
Nisu oni pravo ni ušli u našu kuću, tu moj tata odmah ustvrdi (valjda u želji da im ugodi), kako on poznaje njihovu familiju.
Bili su to uvijek radini i pošteni ljudi.
Kome nisu pomogli, nisu mu bome ni odmogli.
A i njihov je mlin uvijek bio nadaleko cijenjen i poznat i moj tata i svi njegovi rođaci su išli u taj mlin.
&
Ovi (roditelji mog Budućeg) bi najradije da je to tako, al' moradoše reći da oni nisu ti koje moj tata poznaje i to iz jednostavnog razloga što oni naprosto nemaju mlin niti su ga ikad imali, već se radi o njihovim prezimenjacima koji stanuju prije velikog mosta sa desne strane ceste, a ovi, budući moji, stanuju prije velikog mosta sa lijeve strane ceste.
Ali, poštenje i radinost se ni njima ne može osporiti.
A nije bome ni u mlinu sve. Imaju i oni svoje bogatstvo, sad se već vidno uzrujala moja buduća svekrva.
Njihovo bogatsvo je njihov sin.
Ovaj tu.
&
Bome, nema svatko takvog sina i,....treba bome imati takvog sina!
Mom tati, (a i nama ostalima) prisjede svaka šnita kruha i svako zrno koje je samljeo u mlinu sa desne strane ceste, a prije velikog mosta.
Još će oni sada pomisliti kako je moj tata „zazinuo“ na mlin i bogatstvo .
&
Nekako u pol glasa moj tata nešto ispentlja da je to onda sigurno neka druga familija koju on poznaje i da ove, od mog Budućeg, ovog tu, kakvog bome nema svatko, a i ne može ga svatko ni imati, moj tata ne poznaje.
&
- Ma on vam je jako gluh, preuzme stvar u svoje ruke moja mama, misleći da je silno popravila stvar.
&
-Ma da, ja sam vam jako, jako gluh, pobrza moj tata, a ja i moj Budući se pogledamo očajno, ali i sa nadom da smo samo nas dvoje primijetili kako je moj tata sve odmah čuo što je mama rekla.
A tako gluh?!
- K'o top, ponovila je moja mama.
-Samo da u toj gunguli moj Budući ne zametne crnu plišanu kutijicu, pomislila sam ja dok smo u dosta napetom ozračju svi sjedali za stol.
(Nastavit će se.)