Na žalost, mi smo već sahranjivali. Istina, išlo je po redu, ali  naglo i  neočekivano. Nismo imali novaca, ni kartica, ni kućnih zaliha ića i pića. Nismo se pravo ni okrenuli, kuća je bila prepuna ljudi. Došlo nam je da i sami umremo, pa da ne mislimo ni gdje će  sjesti, ni što će popiti, ni što će zagristi svaki od tih što sućutno žamore.
      Od tada, kad čujem vijest o nečijoj smrti, i ja požurim. Ali ne k njegovoj familiji , nego u trgovinu po dvije kockice svježe germe. I onda, dok se germa digne u toplom mlijeku, pa dok se samo podmijesi u glatkom brašnu, pa dok se pravo zamijesi, pa dok se digne tijesto, pa dok se to sve  zarola u ove ili one dizane kolače, pa dok se kolači ispeku........familija preminulog se već sabere. Predam to gotovo sa praga, izrazim sućut, kažem neka se ne ljute, ali da se jako žurim.Uvijek su rado i bez odbijanja primili kolače, nikad se zbog moje žurbe nisu ljutili, niti me posebno zadržavali. Unijeli su kolače u kuću i stavili pred one kojima se nikud nije žurilo.
                                           & & & & & & & & & &
A na dan same sahrane, sa svih grobljanskih staza pristižu vijenci. Ogromni i skupi. Da se odmah zna koliko vrijede one dvije noge  koje ih donose i koje se jedine vide ispod vijenca.
A poslije sahrane, neke cvjetove već prvo jutro ofuri mraz; ili se pokunje pod kišom.Ili svenu na suncu. Kako god koji vijenac prođe,svi za najkasnije sedam dana završe u grobljanskom kontejneru. Cvjećarima koji su ih pravili, pa vama prodali, baš potpuno svejedno. I preminulom svejedno. U konačnici, i vama svejedno.
       A familija ?!?!?!
Sakupili su i u gajbe složili sve boce od pića popijenog tih tužnih dana kada za tugu baš i nisu imali vremena. Al', ne nose ih u trgovinu?! Jer, ne imajući novaca, digli su ga „na bilježnicu, tj. veresiju“  uz napomenu kako sada, u tom tužnom trenutku „ nemaju vremena „ za plaćanje i uz obećanje da će platiti kad sve to prođe i kad vide koliko se popilo, a ostale, nepotrošene boce da će vratiti.
    I sad! Sve to prošlo. I sve se popilo. I više bi da je bilo. Treba nositi ambalažu. I platiti ? A gdje tek lijes  i ostalo...
         Vjerujte, ne izmišljam. Proživljeno.
  Od tada, na moje dvije noge nikad na sahranu više ne „ korača“ vijenac. Niti  me je briga ako netko od već pristiglih kaže: “ Vidi, ni puketa ne nosi, a kamoli vijenac !„
    Uzmem papir sa dvije crno  bijele ruže i napišem : „ Dragi naši ! Suosjećamo sa vama u ovim teškim trenucima. Našeg ( ili našu...., pa ime  preminulog ), zadržat ćemo u našem srcu  dok smo i mi živi. Molit ćemo za njegovu dušu i pamtiti ga. Da ne povene sve cvijeće odjednom, umjesto vijenca ostavljamo novac,   pa vi kasnije kupite  ili cvijeće ili svijeće.“
(  Neće oni kupiti ni cvijeće, a možda čak ni svijeće. To znam još dok pišem  tekst. Ali, ako im ne napišete tako,izazvat ćete im još jednu tugu jer će shvatiti da i vi znate kako ni sami ne znaju odakle će poplaćati sve što ih čeka. I još ćete im izazvati grižnju savjesti u odnosu na preminuloga koji je ostao bez vašeg vijenca , pa su sada oni, njegovi živi, dobili novac umjesto toga. Kad sve to prođe, kad se ljudi raziđu, uzet će iz koverte te vaše novce i sa njima otići vratiti u trgovinu bar tri gajbe pivarskih boca. I bit će im lakše. I pomogli ste im. A jedan vijenac  na grobu više, ili manje;  preminulom svejedno.  Vaša molitva za njegovu dušu  treba mu više od svih vijenaca ovozemaljskih. Uostalom, da može, i preminuli bi odobrio takav potez. Jer, oni koji sahranjuju, voljeli su svog preminulog. Ali, vrijedi i obrnuto: preminuli je volio ove  koji ga sahranjuju. I da može, i ovako mrtav bi im pomogao . I , sigurno se ne bi ljutio na vas što mu niste baš vi kupili tko zna koji po redu vijenac na njegovoj sahrani , već ste taj novac dali u pomoć njegovim najmilijima. Sigurna sam u to, iako to, hvala dragom Bogu, još nisam proživjela. Jer...time bi preminuli, makar i zadnji put, pomogao  onima svojima najmilijima sa kojima je živio i bio najbliskiji)