Bože mi oprosti, al’ sve je u tom našem životu naopako.
Nitko te i ne pita kako bi ti želio živjeti.
Ne.
Nego, evo ti život, pa si ga živi.
Sviđao ti se ili ne sviđao.
&
Dok si mlad, što ljudi vele, vola bi mogao pojesti
I smio.
Ali ga nisi imao.
Ako je i bilo nešto bolje, ostaviš to za djecu.
Ili za, ako ne daj Bože, dođu kakvi gosti, pa da ne vide da se kod tebe nema.
A ti pojedeš šta bilo, samo da glad prođe.
&
A kad ostariš, pa već imaš riješenu i kuću, i auto, i otškolovanu djecu, i kartice tekuće, i kartice kreditne, mogao bi si kupiti onog vola sa početka priče.
Al’ što će ti sad taj vol?
Sad imaš povišen šećer, povišen krvni tlak, povišene trigliceride…..
Od nečeg boli žuč, od nečeg gušterača, od nečeg i jedno i drugo.
Nešto ti izaziva kiselinu,nešto mučninu.
I tako, uz sve novce i kartice, kad uđeš u trgovinu, ne znaš što bi si kupio za jelo.
Od mliječnog namaza si već pobijelio, od neslanog obljutavio, od nemasnog onemoćao….
&
E, Bože moj dragi!
Ma, da si me imalo pitao za mišljenje, moj bi život bio krasan.
&
Čim sam rodila prvo dijete, otišla bih u mirovinu.
Ne znaš Ti, dragi Bože, kako je teško ujutro buditi usnulo dijete, nositi ga na čuvanje nekom tko mu nije mama, (pa ga i ne voli kao mama), a ti s pola glave radiš, a s drugom polovinom misliš kako je djetetu.
&
U taj mladenački dio života smjestila bih i sve ove gastritise,tlakove, šećere i ostale slične bolesti.
Jer,’em se nije imalo škodljive hrane, ‘em ni jedna nije škodila, pa sam sve što me sada muči mogla odraditi u mladosti.
&
Ne znaš Ti, dragi moj Bože, ni kako se mladom čovjeku teško ujutro ustati za posao.
Spavao bi tri dana i tri noći u komadu, samo da nema zvonjave tog glupog sata.
Tad smo još imali one vekerice.
Kad ta krene, mrtvac bi se probudio
Da sam tada mogla biti u mirovini, ustala bih ujutro samo previti dijete i nastavila spavati.
&
Štošta se je još moglo ljepše posložiti i organizirati u mom životu, samo da si me Ti, dragi moj Bože,bar malo pitao za savjet.
&
E, al’ nisi!
&
Pa sam naopako živjela do sada.
A bome je naopako i sada.
&
Dragi moj Bože, Ti ne znaš, ali u starosti nema spavanja.
Baciš prvi san i onda krene okretanje, namještanje.
Privučeš jedan jastuk.
Pa ga onda makneš.
Možda ovaj manji?
Ma ne, ne valja ni on.
A možda da uzmem mekši?
Ma ne!
Pa onda ispod glave izvadiš i njega.
Ti se tako premećeš, vrijeme stoji, noć kao da je sad počela, dan kao da nikad neće doći.
&
-Pa popij prije spavanja kakvu tableticu, reći ćeš Ti.
-Ih, kao da ne znam?!
I kao da ne popijem.
E, al’ znaš u čemu je kvaka?
S vremenom se navikneš, pa ne djeluje.
Evo, ja noćas bdjela od pol jedan do četiri.
Namještala se, premještala, premještala i mijenjala jastuke, al’ neće san na oči.
A sinoć popila tableticu za spavanje.
&
I što sad?
Povećati dozu?
Ili promijeniti tablete za jače?
Ne valja ni jedno, ni drugo.
Jer, do kada tako?
&
Aaaa, i tko zna kakva je to tableta.
Možda preslaba?!
Možda prestara?!
Možda nešto iz uvoza, tek toliko da doktori nešto prepišu, a apotekari nešto prodaju?!
Pa da, zato ja noćas i ne mogu zaspati,
zaključim ja i privučem još jedan jastuk pod glavu.
Uostalom , svi kažu da, niti nam valja zdravstvo, niti nam valja ministar.
Boli ministra briga što ja ne spavam, evo već dva sata.
Boli briga i doktora.
Boli briga i apotekara.
Oni su, kao svoje napravili, a moje je sad da se budna okrećem do jutra i mijenjam jastuke pod glavom.
Ma, sve je to politika, a mi jadni, mali ljudi nek duramo, zaključim ljuto ja i onda ipak nekako zaspem.
&
Probudila sam se nabrzo.
U cik zore.
Kad, na kuhinjskom stolu čaša vode i moja tableta, koju sam sinoć pripremila, trebala popiti i,...zaboravila.
Sirota tabletica nije mogla djelovati od kuhinjskog stola do spavaće sobe.
A između kuhinje i sobe još je dugačak hodnik.
Kako bi sirota mogla i djelovati?
Pa onda sve to još i bez čaše vode.
&
Isprika doktoru.
Isprika apotekaru.
Isprika ministru.
Dragi moj,Bože, isprika i Tebi!
Najveća.
Uvijek se miješam u tuđe poslove.
K’o da sam najpametnija.
Priznajem.
Dobro si mi posložio život.
Ne mogu ni zamisliti da u ovim godinama moram na posao.
Jedan bi dan otišla, dva bih zaboravila otići.
Ako bi se i sjetila da moram otići, zaboravila bih kuda.
Ovako, sjedim uz peć, pomalo ložim, pomalo štrikam.
A to je lako.
Dva krivo, dva pravo.
Pa onda opet,dva krivo, dva pravo.
Ako baš i pogriješim, poporim i popravim.