Došao nekako i taj dan.
Znala sam , osjećala sam da će on biti prekrasan.
Danas ću sigurno dobiti i taj prsten.
I neću biti tužna ako ne bude u crnoj plišanoj kutijici.
A, kutijica k'o kutijica; ionako bih ga danas izvadila iz kutijice.
Važno je da svatovi nisu otkazani i da nije oženio Gordanu.
&
Vani je pljuštala prekrasna kiša.
Po kući je već bila prekrasna gužva, kako i priliči uoči svatova.
&
Prethodne smo noći ispekli puno kolača.
&
Tatina je sestra rekla da će kod svoje kuće ispeći tortu .
&
-'Ajde nešto pametno i od nje, rekla je moja mama.
Iz kuće su najprije izašli gosti iz Rijeke i odvezli se u grad u svojoj svjetloplavoj škodi.
Nabrzo otišli u grad i gosti iz Osijeka u svom bijelom tristaću.
Zadnji otišli gosti iz Njemačke u svom starom mercedesu.
Al' ipak mercedesu.
&
–'Ajde, hvala dragom Bogu da se već jednom odvukoše nekud.
Ne zna sva'ko ni u gostima biti.
Izađi, brate, malo, da domaćini odahnu, ljutila se moja mama, noseći prema meni veliku plastičnu vanu punu salate za pranje.
&
– Ali, mama, pa i ja moram ići na frizuru ?!
'Ajd me prebaci do grada!
&
- Pa šta si ti do sada čekala?, uzrujano će moja mama.
Tri auta su ti maločas iz kuće izašla, a sad da te ja vozim.
Šta ne misliš tom svojom glavom ?
Kako ćeš danas-sutra o familiji misliti?!
&
- Ma nisam ja ni pomislila da ti mene voziš, samo ti peri salatu.
Brzo ću ja do grada.
Samo mi daj novce za frizuru.
&
- Evo ti. Već ne znam otkuda vadim.
Samo daj, daj...
I požuri se.
Tamo sam otišla trčeći, nazad sam došla plačući.
&
Ni jedan me frizer nije primio.
Svi odmah pitaju jesam li naručena.
A ja nisam znala da se to treba naručiti.
Kažu, ovaj vikend ima jako puno svatova, pa me ni uz najbolju volju ne mogu primiti, niti ubaciti.
&
Izgledalo je da bi me ovaj zadnji kod kojega sam ušla (taj je već bio na samom izlazu iz grada), možda čak i primio.
Bio to jedan stariji, punački čovjek.
Al' taman dok se on premišljao, utrči u salon neka crvenokosa gospođa.
Još sa vrata poče na njega vikati da šta on još radi u salonu, i je li on uopće normalan, i jeli zna da danas idu u svatove, i do kad će ona o svemu morati voditi brigu, i da još moraju kupiti i poklon, mada...što se nje tiče, niti bi išli, a kamoli kupovali poklon, i gdje on uvijek samo nađe tih sirotana i zgubidanovića , koji ga zato i zovu da im donese poklon, pa se onda ona svake subote k'o kakva stara budala voza s njim u svatovskim kolonama, a da i ne zna, ni tko se ženi, ni tko se udaje, niti ju je to uopće i briga.
I samo neka zna, već je njen tata rekao da mu on više neće posuđivati novce za porez.
&
Ja se tu sažalim na čovjeka i izađem bez frizure i iz tog zadnjeg salona koji je bio već na izlazu iz grada.
Kod kuće sam kosu samo oprala, a za viklere , niti sam imala vremena, niti smo imali fena.
&
Vani je kiša postajala sve gušća, krupnija i glasnija, najavljujući jedan prekrasan prolom oblaka.
Ma nema veze ni za frizuru, ni za kišu.
Rekla sam si još jutros da će biti sve prekrasno i bome, bit će.
Samo se ne trebam sekirati i rastužiti.
Bitno da on nije oženio Gordanu.
To bi bilo nepopravljivo i strašno.
A ovo, šta jedna kiša ?!, savjetovala sam samu sebe.
&
Iz grada su počeli pristizati i naši rođaci, psujući tu prokletu kišu, koja ne staje, i kako će se ti prokleti svatovi onda danas uopće održati.
Jedva su, vele, frizure sačuvali jer je i vjetar tako jak da nanosi kišu i ispod kišobrana.
Ovoj iz Osijeka narojtali kosu skoro pola metra iznad glave.
Sva se izduljila.
Riječanki složili punđu, pa je polakirali svjetlucavim lakom.
&
- To se tako kad ideš u svatove, veli ona meni.
&
Onu iz Njemačke smo jedva prepoznali.
Ošišala se, dala minival.
Da iskoristi, veli. U Njemačkoj je , kaže, to jako skupo.
&
Podne već uveliko prošlo.
Mladoženjini će doći u tri.
Treba se oblačiti.
&
Ooooo, konačno moja vjenčana haljina.
Stisnem kvaku da ću u jednu sobu, tamo se zaključali Osječani.
– Oblačimo se, viču iznutra.
Probam u drugu, tamo se oblače Riječani.
Boravak nema ključ, pa mamin bratić iz Njemačke drži vrata dok ona njegova ne uvuče minival u haljinu.
Ma nema veze, poduprem sama sebe u odluci da će mi i dalje dan biti prekrasan i odem u špajzu.
Onu istu u kojoj smo odložili kolače koje smo pekli samo za svoju rodbinu.
I od kojih nećemo dati njihovoj rodbini ni jedan, jedini kolačić.
Izvana je dopirao zvuk prekrasne grmljavine.
U špajzi obučem svoju vjenčanu haljinu.
Jedan volančić povuče jednu pitu mađaricu ....
&
Dalje već znate; da je meni džabe nešto kupiti i od svojih usta krvavo odvojiti, kad ja ništa ne znam čuvati, i nije ni čudo što mi ona od onog mog (moja buduća svekrva) nije htjela kupiti haljinu, i nije mi trebala ni ona, (moja mama), nudile su njoj žene od svojih kćeri, a ona misli, 'ajde , nek ima novu za taj dan, a vidi sad!
I kako se ja uopće planiram danas sutra brinuti o svojoj familiji kad ne znam ni sebe urednom držati.
I samo da joj je znati kako bi ta haljina izgledala da mi ju je dala oblačiti još i prije svatova.
&
Što je ona Bogu zgriješila da joj se na ovakav dan to sve događa ?
A kome nije pomogla,nije mu bome ni odmogla.
(Nastavit će se)