Bila je mala.
Čak premala.
Predzadnja u vrsti.
I nije imala ništa.
Skoro i nikoga.
Zapravo, imala je samo ono nužno:
da nije gladna, da negdje stanuje i da joj nije zima.
&
Puno godina kasnije saznala je da je rođena”jer će možda spasiti brak.”
Njeno rođenje nije imalo baš nikakve veze s njom.
I,...još prije njenog rođenja vidjelo se da braku nema spasa.
Al’ kad se vidjelo, bilo je već kasno.
Pa se rodila.
Nikom.
Samo sebi.
&
Nitko joj se nije veselio.
Nitko joj nije pleo vestice.
Ni spremao kolijevku.
&
Isčekivala ju je jedino baka.
Po majci.
Sa strepnjom.
-Da bar ne bude djevojčica, mislila je, pokrivajući noću dva muška djeteta od druge kćeri.
I njih dvojica su trebala spasiti brak.
Pa nisu.
&
Baku po ocu nikada nije vidjela.
Niti je baka vidjela nju.
Kako bi je i vidjela, kad si ni oca nije vidjela.
Zapravo je.
Samo jednom.
Kad ju je mama povela na rastavu braka.
Zašto ju je vodila?
To ni dragi Bog nije znao.
&
-Nije djetetu dovoljno dati jesti, izjedala se baka po mami, tugom zbog još jednog siročeta.
Još muška djeca nekako, mislila je baka u noćima kad joj tuga i briga nisu dale spavati.
Ali djevojčice su nježnije.
Puno nježnije.
I tijelom i dušom.
Patit će jako ako bude djevojčica.
&
I bila je djevojčica.
&
I patila je.
Jako.
&
Mama se udala.
Brzo.
&
-Pa mlada sam, branila se.
Tko mi to može zamjeriti!?
A i maloj će biti bolje ako ima i tatu.
I,...danas , sutra, brata ili sestru.
&
-Ne daj me, bako, molila je uplakana djevojčica kad je mama došla po nju.
-Ostavi je kod mene, molim Te k’o dragog Boga, molila je baka.
Pa tu ima i škola.
-Neću, rekla je mama.
Šta će ljudi reći!?
Vidi je, udala se pa dijete ostavila kod matere.
&
Od tada je djevojčica uglavnom šutjela.
&
-_Ne znam ni što joj je, ni što ću s njom.
Ni šta će ljudi reći što samo šuti.
-_A čuj, trebala bi je odvesti kod kakvog psihologa, reče susjeda od preko puta.
-A trebala bi’!
Znam da bi trebala.
Al’ kad?
Em sam trudna, em smo u gradnji, reče djevojčicina mama.
Pa djevojčicu nitko nije imao vremena voditi kod psihologa.
Pa je šutjela i dalje.
-Možda bi je ovaj Tvoj trebao usvojiti, reče druga susjeda.
Bolje bi se osjećala, više bi bila vaša, jednako bi se prezivala, pa bi možda počela i pričati.
-Bi on, nadoveza se djevojčicina mama.
Al’ treba za tim letati.
A bome i košta.
Raspitivala sam se ja malo.
&
Nitko nije imao vremena za “letanje”.
Bili u gradnji i trudnoći, pa nije bilo ni novaca provesti usvojenje.
&
-Ma nema ni veze, govorila je dalje djevojčicina mama.
Žensko je to dijete.
Udat će se i svejedno promijeniti prezime.
&
Pa i u pravu si, složiše se obje susjede.
A djevojčica je samo šutjela.
I dalje se jedino ona drugačije prezivala.
&
Tata joj nije dolazio.
Niti znao da ona samo šuti.
Nije joj ni pisao.
Niti za njeno uzdržavanje slao kakvih novaca.
&
Samo bi mi ovaj brak rasturao.
Za to koji dinar što bi donio.
-Ma u pravu si, složiše se opet obje susjede.
Djevojčica i dalje šutjela.
&
A tako je žarko željela da i ona ima tatu.
Svoga tatu.
Pravog tatu.
&
-Ma ni mala ne pita za njega, govorila je djevojčicina mama.
Ne samo susjedama.
Svima.
Da ne misle oni da ona njemu brani da dođe vidjeti dijete.
&
-Ništarija bio, ništarija ostao, govorila je djevojčicina mama.
(Tako da čuje i djevojčica.)
&
-Ma posve si ti u pravu.
Da on hoće doći vidjeti dijete, ne bi ti njemu i da hoćeš mogla zabraniti da vidi svoje dijete,
rekoše obje susjede.
(Tako da djevojčica čuje)
&
A djevojčica je samo šutjela.
&
-Kad bi bar došao,mislila je u sebi djevojčica.
Sigurno bi me stavio u krilo, mislila je djevojčica.
&
-Zašto nikad ne dođe?, pitala se kad je već bila malo veća.
Kad bi mu bar mama javila kako sam dobra.
I kako Imam same petice.
Al’ neće ona.
Rekla je susjedama da je on gad.
A kad bi baka?
Al’ baka se ne smije miješati.
Jer sam ja dijete od moje mame.
A ne od bake, zaključi djevojčica i nastavi šutjet.
&
Sigurno će mi doći za rođendan.
Mislila je djevojčica.
Šuteći.
&
Ali nije došao.
&
Sigurno će za Uskrs.
&
Nije došao ni za Uskrs.
&
Nije došao nikad.
Nije ga vidjela nikad.
Osim na onoj rastavi.
A toga se više i ne sjeća.
&
-Gad ostaje gad, govorila je često djevojčicina mama.
-Djevojčica opet šutjela.
&
Samo joj srce kucalo.
Uvijek tužno.
I,... uvijek s nadom.
&
-Možda ga je nešto spriječilo.
Možda je zaboravio njen rođendan.
Možda će si sada zapisati, pa doći na idući, mislila je djevojčica.
&
Ali, nije došao.
Ni na idući.
Ni na drugi idući.
Ni nikad.