A u tom vremenu dogodi se puno.
I svašta.
Ima lijepih stvari.
Nije da nema..
Prođu brzo.
Jako brzo.
Ima i ružnih stvari.
Skoro još više.
Možda ih nema više, al’ su teške pa prolaze sporo.
Nikad im kraja.
&
Za vrijeme Domovinskog rata, molili smo i željeli da rat prođe.
&
Iza rata tražili svoje najmilije.
i tako žarko željeli da ih nađemo.
Obnavljali smo razrušene kuće, krčili zgarišta i “lijepili” uspomene.
&
Pa da preskočimo sve dalje i sve između, došla korona.
Molili smo i željeli da prođe, a ona se, brate, razmilila po cijelom svijetu.
Sijala strah.
I smrt.
I nikad proći.
I nikad otići.
&
Sad opet rat.
Nije kod nas.
Ali je svuda oko nas.
I opet šiba po jadnim ljudima.
Koga ne ubije, njega rani.
Koga ne rani, njega otjera.
&
Kao lokve iza kiše niču kolone ljudi bez kuće, bez doma, bez ulice,bez kućnog broja.
&
Iza njih rat.
Smrt.
Glad.
&
Ispred njih, ni sami ne znaju što.
Samo idu.
I po kiši.
I po snijegu.
Čak u otvorenim, ljetnim, plastičnim papučama.
Samo naprijed.
Tu i tamo nalože od nečega vatru.
&
Malo se ugriju, ili samo misle da su se ugrijali ,na vatri od par kartonskih kutija, pa onda dalje.
Naprijed.
Negdje.
&
Zapravo nigdje.
Jer,...ispred njih nema tog kućnog broja gdje ih se čeka.
&
Zato,Bože dragi,za ovaj Božić molimo da svaki Čovjek dobije neka svoja vrata.
Da se iza njih može zagrijati, najesti i bez straha zaspati.
Sretan i blagoslovljen Božić svima skupa žele vaše
Mala i Velika Ladica