Domaćica „leta“ po kući, u jednom pravcu prenosi nešto pa u drugom pravcu to isto nosi nazad.
Uspuhuje kao da joj cijeli svijet na leđima stoji, priča da noćas oka nije sklopila, da već na svojim nogama ne može stajati, da zna da je luda , al' eto, ne može si pomoći kad kod nje uvijek sve mora biti savršeno.
Takva je i gotovo i šta ona sada tu može!?
Ima žena, pa eto, sve i jedna njena prijateljica, ne skaču bome toliko.
No, ona je ovako naučila još kod svoje pokojne mame, laka joj zemlja.
&
Gazda „ne leta“. Ne priliči mu.
Nije baba.
No mora biti ozbiljan i pomalo zabrinut.
Jer, veliki su to smokovi.
Sam sebi od godine do godine kaže da ne treba uvijek on u selu imati najveće smokove, al' kad on drugačije ne zna.
Ma, nećete vjerovati, ni ne hrani on njih previše, al' njemu to ide od ruke.
Čudo jedno.
&
Oko pet krene prikupljanje.
Kum Lojza. Šogor Mato. Brat Marko. Susjed Ivo , susjed Stevo.
Miriši „kuvana“ ( rakija).
Reže se šunka za doručak.
Lanjska , naravno.
Gazda ne kolje nove bez lanjske šunke, pa makar svi u kući od gladi pocrkali.
Ne bi njemu pripala već prva subota u studenom da nije tako.
On prvi, pa dalje nek se dogovaraju.
Dok onaj goljo od Lojze dođe na red, Gazda će već jesti kobasice.
&
Pa se tako i poklalo.
Prvo kod Gazde.
Dvorište od pol jutra, al' čengele stavio uz samu cestu.
Nek se vidi da njuške zemlju diraju.
E, nije on džabe dobio prvu subotu u studenom.
Zna selo.
Prva subota u studenom, to ti je i priznanje, i ponos, i dika i uspjeh.
Bila i „svinjska“ večera. Cijelo selo pozvano.
&
„Šuti, ženo , i ne brndaj, nek znaju da se kod nas ima.
“Bome se i odazvali.
Kad ponestalo juhe i sarme,
Gazda samo skida kobasice sa štapova .
„Peci, ženo, nek ljudi jedu!
Mi toliko mesine svejedno ne možemo sami pojesti da je godina i pet put' duža!“
&
Žena samo dosipala mast u ogromnu tavu i jedne kobasice vadila van i nosila na stolove, a druge stavljala u tepsiju. Otegla se večera skoro do idućeg jutra.
Još oko deset pala i pjesma.
&
Onda se pred ponoć opet ogladnilo.
Piće“isšlajfa“ crijeva, pa daj ponovno sve ispočetka.
Da se ima gemišt na što piti.
&
Kad mesari pred jutro krenuli kući, povika Gazda.
„Daj, ženo , spakuj ljudima!
Ne šparaj!
Oni još nisu klali pa su još željni toga,“ viče Gazda i sve se nadima k'o žabac od ponosa.
&
Šuti žena i pakuje.
Jedan krmenadl susjedu Ivi , jedan šogoru Mati. Jedan onom golji od Lojze. Jedan susjedu Stevi.
Pa tako po kobasicu mesnu, pa tako po kobasicu krvnu, pa tako po tri dobre šake čvaraka.
&
Kad se sutradan razdanilo, orila neka svađe iz Gazdine kuće.
&
„Pa dobro, smiri se , ženo!
Razdavali smo , al' ćemo i dobiti.
Iću i ja kod njih na kolinje, a ti na večere, pa ćemo si povratiti ovo što smo razdavali.“
&
I išao.
&
Iduće subote klalo se kod susjeda Ive.
Svima se spakovalo, a Gazdi rekli: „Pa ti si već klao pa tebi ne dajemo jer imaš“.
Bila i neka večerica, al' jadna.
K'o, nije im se još kupus ukiselio za sarmu, a i , toliko su se svi isprejedali kod Gazde, da Ivina žena nije ni htjela više kuhati.
Zna da ih još sve boli žuč od prošle subote.
&
Bez „pinklića“ došao Gazda i od šogora Marka.
Njegova žena radi u državnom poslu pa nije bilo nikakve večere.
Ni ručka.
Pojelo se samo kuhano meso sa kruhom.
Sve isto i kod susjeda Steve.
Njegova napravila večeru, al' žene nije zvala jer baš nemaju mjesta.
Na kraju se klalo kod onog golje od Lojze.
Radnim danom.
Poslije podne.
On imao samo jedno prase pa se od njega ništa nije ni imalo dijeliti ili kuhati.
&
Negdje oko Božića, rastvorio Lojza tavanski prozor , pa suši meso.
Goljo; najobičniji goljo.
Ono jedno prasence, a mesa pun tavan.
Samo se klati na propuhu.
A prozor baš gleda na Gazdino dvorište.
K'o da mora, stotinu mu gromova i prozoru.
Bome, i mesa i kobasica.
Jedna od Gazde, jedna od Ive, jedna od Marka, jedna od Steve.
Pa tako krvavice.
Pa tako krmenadli.
I još cijelo njegovo prasence.