Jutro je počelo zvonjavom crkvenih zvona i vatrogasnih sirena.
Da se nikad ne zaboravi 1991.
Ali i opomenu svima, koji smo danas živi.
Da pazimo kako živimo.
I što i kako radimo.
Rat je svima bio pretežak i prestrašan:i onima na bojišnici i onima u izbjeglištvu koji su strepili za one na bojišnici.
Svima.
Rat se pokazao u tisuću svojih ružnih, strašnih i prijetećih lica.
Ali, jedno njegovo lice vidjeli su samo logoraši.
&
Zarobljena sam na samom početku rata.
Zavezanih očiju dovedena u podrum.
Temelji zgrade, a time i zidovi moje ćelije, bili su od krupnog šljunka, mi kažemo šodera.
Oštre ivice sitnog kamenja ubetoniranog u te zidove bile su prekrivene slojevima suhe krvi onih koji su tu bili prije mene, a sada ih očito više nije bilo među živima.
Jer, lokve krvi bile su najšire i najdeblje u visini moje glave i vidi se, nastale su od udarca glave u taj zid.
A onda se lokva sužavala prema zemlji, pretvarala u pojedinačne kapi koje su tužno i nemoćno curile premo dolje i sobom u zemlju nosile život kojega više nema.
&
Podrumski prozor je bio zakovan daskama.
Svjetlost je dopirala samo kroz rijetke i mjestimične pukotine gdje je daska bila neravna, pa se uz slijedeću nije mogla lijepo složiti.
Tlo od zemlje, vlažne, ustajale, smrdljive.
Prijetila je bolešću, smrću, ako te već ne ubiju ovi koji ulaze kroz vrata.
Na jednom dijelu ćelije, daske veličine ležaja.
Bile su prikovane na dvije grede položene na zemlju, tek desetak centimetara od te vlažne , prijeteće zemlje. Između dasaka razmak: ili su imali malo dasaka, ili su htjeli da bolje piri odozdola.
Daske vlažne, od nedavno srušenog drveta.
Na njima ni kartona, a kamoli kakva deka ili bilo kakva prnja.
Leći se ipak moralo.
San je bio kratak, uplašen, ali je ipak dolazio.
Kako god legneš, piri odozdola.
Na meni jakna.
Ako je stavim ispod sebe, piri manje od zemlje, ali je zima odozgora.
Ako je stavim pod glavu, ugodnije je, ali onda zima sa svih strana.
&
Davali su jedan obrok: nekad u jedanaest, nekad u tri, nekad u pet.
Kad stignu i koliko imaju ili koliko hoće dati , redovno uz kletvu, psovke, prijetnje da nas treba pobiti, da u te podrume treba baciti bombe, jer da nas neće služiti do kraja rata.
Jeli smo u strahu, na koljenima, stojeći.
&
Ali, imali su i oni svog „izdajnika“.
Šnita kruha koja je bila uz varivo, donosila je u naše podrume istinu o stanju na bojištu, o lokaciji barikada, o omjerima snaga.
&
Dobro se sjećam prve logoraške šnite kruha.
Kruh je bio domaći i sa donje strane malo prigoren.
Dakle, ne može se do pekara, čak niti bosanskih, preko šume ili preko Save.
Šnita je bila široka.
Dakle, kruh je bio visok, germe se ima, zalihe su dobre.
&
A onda je, iz dana u dan šnita postajala manja i tako izdajnički poručivala da više nema ni germe, da je i brašna manje, da je strah ušao i u one koji su tako zdušno dočekali vojsku dajući joj sve ono što su i sami imali. No, šnita je bila svakim danom i manja.
Znači, previša nas je.
&
Tako je šnita kruha iz dana u dan nosila vijesti u naše podrume, tako zorno izdavala sve o onima koji su nam je davali, i koji su nam prijetili smrću.
Po sto puta u danu.