Zvala se Vikica.
I bilo je davno.
Na samom početku moje osnovne škole.
Nisam je vidjela od tada.
Niti znam što joj je Život kasnije radio.
Ne znam ni gdje je bila za rata.
Ne znam ni da li je danas živa.
&
Sjedila je u zadnjoj klupi.
Tada nije bilo korone, ali svejedno nitko nije pristao sjediti s njom u toj zadnjoj klupi desetine do prozora, gdje je već sjela.
Pa sam to učinila ja.
Jer,...i na mojim malim plećima je bilo svakakvih tereta.
Pa sam znala koliko tereti mogu biti teški.
&
Učenika je bilo svakakvih.
Bolje obučenih, gore obučenih.
Sa novim papučama.
Sa starim papučama.
Sa lijepim torbama i sa manje lijepim torbama.
Sa raznolikim i ukusnim gablecima.
I onih bez gableca.
&
Učenika je bilo dobrih, odličnih i loših.
Mnogi su zaboravljali zadaće, pa su ih prije početka nastave pisali i od drugih prepisivali.
&
Vikica je zaboravljala bilježnicu.
Zapravo, ona nije imala bilježnicu.
Pa smo iz mojih bilježnica gulili sredine , da bi ona na njima pisala.
Što domaći, što školski rad.
Mene je zato grdila mama jer“neće ona raditi za tuđu djecu“ i meni malo- malo kupovati bilježnicu .
A Vikicu je učiteljica vukla za „zulufe“ .
Tamo gdje najviše boli.
I tako je odizala sa stolice.
Učiteljica je to radila i dječacima.
Djevojčicama nije.
Samo Vikici.
&
Petkom smo poslije škole uvijek išle zajedno.
Najprije do njene kuće, a poslije do moje bake kojoj sam s radošću išla na vikend.
&
Vikicina kuća je bila zapravo jedna jedina soba.
Uzidana na brdu kraj ceste.
Onako, u građu, kako se to nekad reklo.
Kuća bez vode.
Bez struje.
Bez građevinske dozvole.
Bez bašče.
Bez svinjca.
Bez kokošinjca.
&
U toj kući je stanovala Vikica, njen tata i maćeha.
Kad koja.
Neka dulje, neka kraće.
&
Imali su nekakvu staru peć, lavor, kantu s vodom , neki stari stol , samo dvije stolice i dva kreveta.
Jedan širi i jedan uži.
Manji.
Na širem je spavao Vikicin tata i kad koja maćeha.
Na užem je spavala Vikica.
Uvijek okrenuta prema zidu, da ne vidi što na širem krevetu radi tata i kad koja maćeha.
&
Kad bi se to čulo, pokrivala je glavu prljavim jastučićem koji nije imao navlaku.
&
A učiteljica ju je vukla za „zulufe“ jer nema bilježnicu.
&
Za Vikicu nitko nije dolazio u školu.
Dogodila se slučajno.
Na širem krevetu.
U nekom pijanstvu njenih roditelja.
Da su njeno rođenje znali spriječiti, spriječili bi.
Ali nisu znali, nisu imali novaca, ni zdravstvenog osiguranja.
Tako se rodila Vikica.
Iako im nije trebala.
&
Kad smo jednog petka išle zajedno iz škole, ona kući, ja kod svoje bake, skrenuli smo prvo k njoj.
-Samo da ručam, rekla je.
&
U kući nije bilo nikoga.
Za „ručak“ je imala pohani kruh.
Tako je rekla.
Ali u tom pohanju nije bilo jaja.
Samo kruh prepržen na ulju.
Uzela je dva komada i ruskala ih , onako suhe, sve do kuće moje bake.
&
A učiteljica ju je vukla za „zulufe“ što nema bilježnicu.
Nikada je nije pitala da li je gladna.
&
Platit ćeš, Svijete, zbog svih zala koje si spustio na mala i nemoćna dječja ramena.