Rastu lješnjaci.
Neokopani.
Neobrezani.
Nepokošeni.
Začuđeni.
&
-Gdje su svi?!
Zašto ne dovode djecu u voćnjak na igranje?
I,...ne pamtimo kada su zadnji puta na livadi kraj voćnjaka pekli janje na ražnju..
&
-Pa je l' vi ne znate?!, u čudu će veliki orah kojemu krošnja seže do vrha neba, pa sve vidi i sve čuje.
-Što, povikaše u glas svih pedeset lješnjakovih grmova.
-Gazdarica umrla, reče orah.
-Pa znamo.
Do kraja voćnjaka se čuo plač i jauk.
Ali gdje su ostali?, upitaše lješnjaci .
-A gdje su; sumorno će stari orah.
Najprije otišla kćer.
Valjda u Irsku.
I odvela svoju djecu.
-A što je sa sinom?!, upitaše lješnjaci.
-On je u Norveškoj.
I njegova familija.
-Paaaa, je l' pišu ocu?
Je l' ga zovu?
-Ah, s početka jesu.
Često.
Onda sve rjeđe.
Sad nikako.
Ne stignu, kažu.
Rade po cijeli dan.
Život tamo skup.
Ništa svoje nemaju, pa sve jadni plate.
I nikog svog nemaju, pa sve moraju sami.
Oni na poslu.
Djeca im po vrtićima.
S večeri dođu u taj skupi stan, operu se, prespavaju, pa sutra opet ispočetka.
-Pa kako nam to sve već nisi rekao ?, ljutnu se lješnjaci, kad tako sve znaš.
-Ah, šta ću pričati i gazdinu tugu raznositi?
Pa nisam baba.
-A je l', kako gazda?, upitaše lješnjaci.
-Kako bi jadan bio, uzdahnu orah tako duboko i žalosno, kao da su se njegova djeca otišla zlopatiti u bijeli svijet.
Noge ga odavno ostaviše, a sad i vid sve slabiji.
-O jadan čovjek, sažalno će lješnjaci.
-Ma jadan, nego kako nego jadan.
Nije baš ni pri novcu, reče orah.
-Pa zašto ne proda naš urod?, rekoše lješnjaci.
Baš smo rodili.
Plodovi krupni.
Pa da se jadan pomogne.
-Ma kome da proda?
Sve star čovjek do starijeg.
U cijeloj ulici nema jednog jedinog djeteta.
-O Bože dragi, razžale se lješnjaci.
Onakva familija.
Onakva djeca.
Onakva cika između naših grmova.
A gle sad.
Pa je l' bi mogla država kako pomoći?, opet će lješnjaci.
Možda da otkupe naše lješnjake i tvoje orahe, da sa tim gazda makar drva kupi.
-Ma kakva država, ljuto će orah.
Država ne može ni samoj sebi pomoći.
-Pa kako ne može?
Tko ne bi otkupio ovako divne, krupne lješnjake?
-Ma šutite kad ne znate.
Da vidite što ja vidim i da znate što ja znam, sve bi vam bilo jasno
Država ne treba ni ljude, a kamoli lješnjake.
-Ma šta pričaš ti, zgranuto će lješnjaci.
Kako ne treba ljude?
-Tako!, reče orah.
Ljude treba zaposliti, djecu im treba školovati, sve ih skupa treba liječiti.
I cijepiti.
I koješta drugo.
&
Onda se nadigao neki veliki vjetar, pa orah zašutio.
&
-Bog zna gdje je ta Irska.
I ta Norveška.
Kad bismo mogli nekako javiti gazdinoj djeci da se vrate.
Umrijet će im otac od tuge, ako ni od čega drugoga.
Ili, da im bar po nekom pošaljemo lješnjaka.
I oraha.
Da siročići makar to ne kupuju u tom dalekom, skupom svijetu.
&
Iza vjetra počela kiša, pa i lješnjaci zašutjeli i utonuli u san.