Moj regal je porijeklom iz Njemačke. No, rođen je ovdje. Silno sam ponosna na to njegovo germansko porijeklo. Kada mi je u ratu sa kućom izgorio i sav namještaj, tužno sam obilazila salone. I ono najjeftinije je meni bilo nedostižno.
Ni novaca, ni čekova, ni kartica, ni plaće, ni posla.
No, dovozili su u Caritas iz Njemačke polovni namještaj. Redovno sam išla tamo, upisivala se, prijavljivala se, al' nekako, dok se ja uspijem probiti ili doći na red, dobijem samo rasparene ostatke: jedan element niži i svjetliji, jedan širi i tamniji, jedan mat, drugi visokog sjaja, svaki sa ručkom druge “fele“, a neki i bez ručke.
Tako sam jako željela regal. Već sam isheklala i prve poratne tabletiće, za prve poslijeratne rođendane dobila i nekoliko ukrasa: figurica, vazica, zdjelica, a nisam to imala kuda smjestiti i izožiti onako kako sam ja to željela, da bude početak našeg novog doma. Tako sam jako željela regal. I dobila ga .
&
On je r u k o t v o r i n a moga tate. Ni oni (mislim na moje roditelje) nisu imali ni novaca, ni čekova, ni kartica. Nisu mi imali otkuda pomoći. Ostalo mu je nešto malo alata (kod njih nije gorjelo), pa mi je svojim rukama napravio regal. Od tih rasparenih elemenata. Slagali smo ih zajedno. Kako bi bolje „pasalo“, koji bi uz koji bolje išao. Mom veselju nije bilo kraja. Moj regal rađao se pred mojim očima. Mjerili smo, planirali, odmicali se od njega par metara da vidimo što smo napravili i može li se bolje, onda pili zajedničku kavu i od nje se ustajali „na pol šalice“ jer smo se baš sjetili kako bi riješili kutni element pa je to brže trebalo probati na licu mjesta. A ... tako, usprkos zajedničkom trudu i entuzijazmu, nije baš nešto izgledao tako šaren, mjestimično izgreban od transporta i tko zna čijih i koliko preseljenja u toj dalekoj Njemačkoj. Slijedilo je „farbanje“. Pa, sad je već bio bolji, ali daleko od lijepog. Nismo bili zadovoljni, no ne želeći ni jedan ni drugi rastužiti onog drugog, sve smo i jedan i drugi napadno pričali kako će drugi , a tek treći sloj boje sve riješiti. Ali nije.
U siromaštvu mozak brže radi. Sjetila sam se onih divnih talijanskih regala oko kojih sam obilazila: bez novaca, bez čekova, bez kartice, bez posla. Imali su svilenu, tapaciranu pozadinu i puno ogledala. Opet smo živnuli, opet smo se zanijeli u posao. Tata je iskrojio od šperploče zadnje stranice, ja tankom i jeftinom spužvom i još jeftinijom bijelom potstavom te stranice pretapacirala. E, ogledala nismo mogli napraviti sami, a nije ih bilo ni u caritasu, pa smo tu investiciju nekako zajedničkim snagama podnijeli.
Zasigurno i provjereno znam da su oni koji su mi u caritasu ispred nosa uzeli sve bolje
komade odavno iste iznijeli iz svojih kuća i zamijenili ih novim namještajem. Ja svoj regal nikad neću promijeniti. Čvrst je, praktičan, prostran, meni i lijep i drag. Bit će mi do kraja moga života uspomena na tatu, koji mi je bolom roditelja kad ne može pomoći djetetu htio nekako nabaviti regal, ali, imao je samo svoje ruke. Zlatne.
&
U to vrijeme sam dobila na poklon jedan ukrasni tanjur. Jedan kao ni jedan, pa sam još nekoliko "pricrtala"sama. Ali, na čega ih staviti da u regalu stoje čvrsto i sigurno?
Pa imam tatu! Ako je mogao napraviti cijeli regal, kako ne bi mogao napraviti male držače za ukrasni tanjur. I napravio ih je.
&
Regal stoji.
Čvrst i lijep.
Pun uspomena.
I stajat će dok je mene.
I dugo,dugo,dugo iza mene.
&
Sve ostalo stajat će u nebrojenim srcima sada velike djece kojima je bio dobar, koje je razveselio, koje je pogladio po glavi.
-Napravio mi je prve skije, rekao mi je juče bratić Milan kada je čuo tužnu vijest.
Šta prve.
Jedine.
Nisam ni znao da ih pravi.
Samo ih je donio sa prvim pahuljama snijega.
&
-Meni je napravio tačke, male tačke, sjetila se rođakinja koja takođe nije imala nekog drugog da joj to napravi.
Ni ona nije znala da joj pravi.
Samo ih je donio........
&
-Bio nam je najbolji tetak, napisala mi je juče sestrična Nada........
&
Počivao u miru Božjem!