U ratu je bilo strašno.
Prestrašno.
Drhtali smo nad to malo života koji se bojao u nama,nemoćni da ga zaštitimo.
Daj, Bože, da ga preživimo (rat), svak će svakoga voljeti i pomagati.
&
I,...hvala dragom Bogu, prošao rat.
Mi preživjeli.
Istina, bez igdje ičega, ali,...tko za to pita.
Život je najdragocjeniji, a on nam je ostao.
&
Ljudima nabrzo počele pomagati raznorazne udruge.
Tako naše selo dobilo jedan mali traktor sa priključcima za sve poljoprivredne radove.
Veselilo mu se cijelo selo.
Prvo poratno proljeće svi lijepo i složno poorali i potanjurali.
Onda i podrljali.
Pa napravili redove za sjeme.
Nešto posadili.
Čak dosta toga i posijali.
&
Bilo to divno.
Svima korisno.
I svima veselo.
U koju god kuću išao traktor, slijedili ga svi iz sela.
Da vide kako radi.
Da čuju kako bruji.
Da osjete da je od sviju njih.
Zajednički.
Svaki gazda u čijoj kući traktor radio pripremio i malo časti za ljude.
Koliko se onda moglo i imalo.
Predveče se nerijetko i zapjevalo.
Kako ne bi.
Ljudi preživjeli.
A sada još i traktor dobili.
Hvala Ti, dragiBože, gdje čuo i ne čuo, govorili su ljudi kucajući se s natočenim čašicama rakije.
Nju smo nekako prvo proizveli.
Jer, gdje će čovjek seljak bez rakije.
&
Onda, početkom prvog poratnog ljeta nestane plug.
Ni'ko ga vidio,ni'ko ga uzeo, al' pluga nema.
K'oda je u crnu zemlju propao.
Sve isto i nabrzo bilo i sa drljačama.
I poslije sa brnačama.
Poslije nestala i šprica i sijačica.
Na kraju i traktor.
&
-Pa ljudi; nije to igla.
Kako može traktor samo tako nestati, govorili neki u selu.
Ali,...nestao je.
Samo tako.
Pa poslije radio samo za jednoga.
Mi ostali,vidjeli smo.
Šutjeli smo.
Svak iz svojih razloga.
Do danas.
&
I početak ove godine bio strašan i prestrašan.
Smrtonosni virus zavladao cijelim svijetom.
Od bolesti umirali na svim kontinentima.
Od straha drhtalo svako ljudsko srce.
Samo da nam je ovo preživjeti, govorio svatko od nas sklapajući ruke na molitvu.
Ma, samo da ovo prođe, promijenit će se ljudi i svak će svakog voljeti i pomagati.
Jer, ovakvo zlo i strahota se ne zaboravlja.
&
Iskoračiše onda pred nas četiri osobe nacionalnog stožera.
Za neke od njih nikada nismo ni čuli,a kamoli ih vidjeli.
&
U miru svojih života sakupljali znanja, razmjenjivali iskustva, usavršavali svoju struku.
Da nas danas mogu organizirati.
Savjetovati.
Liječiti.
Tješiti.
Brinuti o nama.
&
Željno i svakodnevno iščekivali smo ta četiri lica.
Da čujemo što ćemo.
I kako ćemo.
&
Bili oni strpljivi.
I blagi.
Sve oni razumjeli.
Na nikog glasa podigli.
U najveća žarišta bolesti putovali.
Sve zasluge nama pripisivali.
I nama se zahvaljivali.
Na svako pitanje odgovarali.
I eto, doveli nas do pred kraj travnja.
Rezultati dobri.
Da smo ih više slušali, bili bi i bolji.
&
Bolest se polagano, ali sigurno stišava.
Cjepivo se najavljuje.
&
E, sad mi nastupamo.
Na društvene mreže možemo.
Pa i „od doma“.
Pisati znamo.
Pa da mi sad vidimo.
-Tko je uopće tajVili Beroš ?
„Čitač broja oboljelih, oporavljenih i umrlih. To bi znao svatko pročitati...“(Ovo jenapisao Jedan na društvenim mrežama)
Da vidimo mi dalje.
Mora i ta Alemka Markotić imati nekog putra na glavi.
Trebamo se samo zauzeti i to istražiti.....
&
-No, jedno jesigurno, pisalo je dalje, mogli smo mi protekla dva mjeseca i bez njih proći..........