Možda ovih dana sjedimo kod kuće da malo razmišljamo.
Da ponešto shvatimo.
Da uvidimo kako je svaki život važan.
Baš svaki.
Pa i cvjetni.
&
I,...možda baš ljudski životi ovise o tome koliko cvijeća ima oko nas.
Da proizvede kisik za čovjekova pluća.
Da ukrase livade za čovjekove oči.
Da proizvede miris za čovjekov njuh.
&
Treba se sabrati.
Netko uz molitvu, netko bez nje.
Ali svakako sabrati.
Treba primijetiti da postoje veze između bića.
Ne samo ljudskih, nego svih.
I shvatiti da nitko na ovoj planeti ne bi bio da nije važan.
I da nismo samo mi važni.
&
Svaka se cvjetna vrsta cijelu godinu sprema za cvatnju.
Shvatimo.
Cijelu godinu.
&
Tko smo onda mi da uberemo tu cvjetnu glavicu?
I zašto bismo je ubrali ?
&
Mi ne beremo cvijeće.
I nismo nikad.
Sadimo ga.
Presađujemo.
Razmnožavamo.
Zalijevamo.
Prihranjujemo.
Divimo mu se.
Mirišemo ga.
Nerijetko slikamo i izrađujemo ga od krep papira.