Cvijeće raste.
I cvate.
Na otvorenom.
&
A što ne bi raslo i cvalo?
&
Kad ga obasja Sunce, širom raširi svoje raznobojne latice.
Da se što više ugrije.
Da ga što više upije u boju svojih latica.
&
Nikada, ama baš nikada ni jedan cvijet nije tražio Sunce samo za sebe.
Niti je htio sunčevih zraka više nego mu je za njegov cvjetni život trebalo.
Pa je Sunce bilo svačije.
I,...svima ga je bilo dovoljno.
&
Eeeee, da su bar ljudi bili kao cvijeće.
Ali nisu.
&
A za kišnih dana svaki cvijet skupi svoje latice u cvjetnu glavicu i blago ukosi svoje lišće da svaku dragocjenu kišnu kap dovede do svog korijena.
Nikada , ama baš nikada ni jedan cvijet nije tražio svu kišu za sebe.
Niti uzimao vode više no što je trebalo za njegov mali, cvjetni život.
&
Eeeee, da su bar ljudi bili kao cvijeće.
Ali nisu.
&
Svaki cvijet od majke Prirode dobio komadić zemlje da na njemu raste.
I,...svaki cvijet bio zadovoljan sa svojim komadićem zemlje.
I,...bio sretan na svom komadiću zemlje.
I zahvalan za svoj komadić zemlje.
I tuđa mu zemlja nikad nije trebala.
&
Eeeeeeee, da su bar ljudi bili kao cvijeće.
Ali nisu.
&
Cvatu zumbuli, narcisi, jaglaci, ljubičice,maćuhice,tratinčice, magnolije, jorgovani, kukurjeci.....
Svi vani.
Svi na otvorenom!
