-Ma, žene,nema vam Ova pojma.
Ožujak tek započeo, a Ona nakvačkala tog cvijeća na balkom, govorila jedna od nas pet žena koje smo
tada živjele u zgradi.
(Tamo si trebala i ostati, govori i danas ljuto moja mama.
A ne po seoskim njivama kičmu prebijati .
I svekrvu slušati.)
&
Nas pet se lijepo slagale.
Baš lijepo.
Muževi nam radili u istoj firmi (tako smo i stan dobili), mi sve bile mlade, sretne, trudne .
Išle jedna drugoj na kavu.
A onda, na najgornji kat susjedne zgrade doselila Neka.
Nit tko zna tko je, ni otkud je, ni zašto je stan dobila,ni zašto nema muža, ni zašto i ona nije trudna.
Ni zašto je već na balkon iznijela cvijeće.
&
-Ma vidjet ćete vi, žene, da će još biti i snijega, reče redna od nas pet.
-Ne znam za snijeg, al' mraza sigurno, reče druga od nas pet.
-Moja mama uvijek rekla da se bašča ne sadi dok ne možeš sjesti na zemlju, reče treća od nas pet.
-Pa da, uključi se četvrta od nas pet.
A cvijeće se van iznosi još kasnije.
-Žene, a da ju ipak poučimo?!, reče ona druga od nas pet.
-Pa kako da je poučimo kad nas ni ne pogleda kad prolazi, a kamoli da bi nam rekla „dobar dan“, kažem ja.
-Ma šta nas briga, reče prva od nas pet.
-Šta nas briga, nek joj sve smrzne, složimo se jednoglasno nas pet.
-Svatko ti danas dobije stan.
Trebaš ti znati sa stanom.
I sa balkonom, reče treća od nas pet.
-Što rekla moja svekrva, trebaš ti znati i sa ljudima, rekla sam ja.
Ne možeš ti živjeti bez ljudi.
I bez susjeda,nastavila sam ja.
-Pa vidiš da Ova može, reče opet prva od nas pet.
-E vala, baš nek joj smrzne to cvijeće,kad neće pitati nas.
-Nek joj smrzne, složimo se opet uglas nas pet.
-Pa jel'te, žene, ne može jedna glava biti pametnija od pet drugih glava.
Ne može, opet se složimo nas pet i raziđemo svaka u svoj stan kuhati ručak.
&
Od tada smo nas pet „preuzele brigu“ o jadnom cvijeću sa balkona Ove sa zadnjeg kata zgrade preko puta.
To bile one ,koliko se dalo sa zemlje vidjeti, duple pelargonije.
-Žene, te su sadnice po 15,oo kn, a gle koliko ih ona naredala!
-Ma,...tko zna i otkud joj novci.
Sigurno ima novčine, (što bi rekla moja svekrva), a još sigurnije da je lako do njega došla.
Kako mi, poštene žene, još nismo kupile ni one jednostruke sadnice.
A i kad kupimo, jedva ćemo par komada.
A kad ih kupimo, nećemo ih iznijeti skoro do ljetnog sunca.
Kad budemo stoposto sigurne da više neće biti mraza.
Da.
Ma, znate šta žene!
Sve je to meni sumnjivo.
Najbolje da mi sa tom preko nemamo ništa.
-Pa i nemamo.
Mislila sam, da ne pričamo s njom.
Pa i ne pričamo.
Tako je dobro.
Tako i treba, zaključilo je nas pet poštenih žena diskusiju u kojoj smo jedna drugoj upadale u riječ
i nije se znalo koja koju prekida, koja kojoj upada u riječ, ali su nam zaključci bili jednaki.
-Nek joj smrzne,zaključimo uglas, ostajući na „liniji“.
&
-Žene, je l' vi vidite da ove godine još nije bilo snijega, reče jedna od nas pet.
-Nije, ali će biti!
Budite sigurni, reče druga od nas pet.
-Ako ništa, mraza će biti sigurno, dodam ja.
&
-Šta velite ,žene, da i mi svoje cvijeće iznesemo na balkon,upitam ja nakon par toplijih dana.
-Ni čut', strogo će četvrta od nas pet žena.
&
I,....jedno jutro osvane pod mrazom.
Debelim , hladnim, bijelim.
K'o snijeg da je pao.
&
-Aha, podvikne druga od nas pet žena.
Da je sad vidimo, pametnjakovićku.
-Šta da je vidimo?
Ona još sinoć prekrila cvijeće nekom bijelom folijom.
-E,...pa lako tako.
Mogle smo tako i mi.
-Pa mogle smo.
-Ma ,žene, od ovakvog mraza ne spašava nikakva folija.
Vidjet ćete vi sutra, prekosutra, kad joj sa cvijeća krenu samo otpadati grančice.
Znamo mi šta je mraz.
Opet se nas pet složimo i da će grančice otpadati, i da mi znamo što je mraz i da je dobro i pametno što nismo poletjele za Tom gorei onda odemo svaka u svoj stan kuhati ručak.
&
Prošao jedan dan, grančice ne otpadaju.
Prošao drugi dan, grančice ne otpadaju.
???????
&
Poslije smo nas pet poštenih žena čule da je Ova sa zadnjeg kata zgrade preko puta doselila iz Splita i da je došla jer je tu kod nas dobila posao.
Navodno da radi kao glavni tehnolog za proizvodnju i uzgoj cvijeća u našim plastenicima.