Kad jednom djeca odu, pa se pospremi kuća od podruma do tavana;kad više ne treba kolača, ostaju nam naši dani.
Njih treba znati živjeti; da nam ne postanu navika; da se u svakom uživa; da ni jedan ne dojadi.
&
Ne volimo svaki dan isto jesti, bez obzira koliko je ukusno.
Zato ne treba svaki dan ni isto raditi ( mislim na slobodno vrijeme).
Jer..., dojadi ako se ništa ne promijeni.
Iz dugogodišnjeg hobija ishlapi užitak.
Kreativnost još puno brže.
&
Ovu je kuhinjsku dasku oslikala moja prijateljica, sada već pokojna Marija.
&
Ona je inače majstorica od igle.
No, s vremenom joj to dosadilo, pa se dohvatila kista.
Precrtala jednu šemu na novu kuhinjsku dasku, a onda to obojala.
Amaterski, ali lijepo.
Kad se dobro osušilo, premazala lakom.
I tako kistom osvježila jedan dan svoga života; istjerala jednoličnost i naviku iz njega.
Onda odmah pozvala mene: da vidim i da mi kaže kako bih mogla i ja.
Pa smo u to ime popile jednu kavu dok je ova daska bila pred nama da joj se možemo izbližega diviti.
Pa mi je na odlasku dasku i poklonila jer da će ona sebi napraviti drugu.
&
Iz kupovnih dasaka se diže ljutina luka koji sjeckamo; pri tome nam ne pada na pamet misliti tko ju je proizveo, kako i zašto se toga dosjetio.
Ninašto nas ne podsjeća.
Kad završimo rezanje, mahinalno je gurnemo pod mlaz vode, a onda isto tako mahinalno prekrenemo na cjedilnik.
I godinama tako.
I godinama nismo ni svjesni da to radimo kao što nismo ni svjesni da trepamo.
A iz ove daske izvire uspomena.
Na njoj je sadržaj jednog dana moje prijateljice Marije.
Kad god je pogledam, sjetim se tog njenog dana u kojem sam i ja sa njom popila lijepu kavu i na kraju dobila uspomenu.