Seosko imanje mog svekra i svekrve bilo je kao Noina arka.
Svega živog tu bilo.
Iz staje mukale krave, iz svinjca roktale svinje, po dvorištu kokodakale kokoši,prema rijeci se gegale patke,po noći lajao pas, s jutra pjevao pijetao;na kraju livade bile košnice....
&
U četiri šljivika rodile šljive.
K'o lude.
K'oda su morale toliko.
Meni bilo jako romantično kad bi s proljeća cvale.
Bile lijepe i kad su zorile.
Sve dok ne bi popadale.
Pa onda kupi, kupi, kupi....
&
Imali mi tako svega u izobilju.
Al' novaca niotkuda.
Ni za struju, ni za porez.
Nekad ni za sjeme.
Jer,....nismo mi to sve sami mogli poraditi.
Pa se plaćali orači, berači, kopači.
&
Proizvelo se puno.
Puno i previše za nas.
A' malo i premalo za neku ozbiljniju prodaju.
&
-Treba proizvoditi jedno, govorili smo ja i moj muž u svojoj sobi.
Ostalo prenamijeniti, unaprijediti, pa imati što i prodavati.
I od čega kakvih novaca zaraditi.
&
Noć je u našoj sobi bila hrabra.
Planovi su se samo rađali.
No, što je hrabra noć u našoj sobi splanirala, kukavički dan se nije usudio reći ni mom svekru, a kamoli mojoj svekrvi.
Nakanjivali se mi dan po dan.
Prošlo tako skoro i mjesec dana.
&
-Ja sam mislio da izvadimo vinograd, reče jedno jutro moj muž kao iz topa.
Onako, kud puklo da puklo.
Samo da prije prođe.
&
-Vraga si ti mislio!!!!!, poviče skoro unezvjereno moja svekrva i usput krene plakati i naricati.
To te sve ova mala podgovorila.
(Mala sam bila ja.)
Ma, pričale su meni žene da će nama njena mater doći glave.
Ne bi to radilo.
'Mesto da sad, kad imamo još dvije ruke, dokupimo kakve zemljice u selu, Ti bi vinograd vadio.
-Ali, mama,...zausti moj muž .
-Nemoj ti meni“mama“!!!!!, raspali dalje moja svekrva.
Vidim ja da ti drugu mamu slušaš.
Za koga smo mi ovoliko radili?!
Da ti sad vadiš čokote iz vinograda?!
Sram bilo i tebe i ovu malu i njenu mater.
&
Svekar samo šutio.
Onda stavio kapu na glavu, udario šakom o stol i rekao:
Ne može.
Taj sam vinograd ja svojim rukama sadio.
Čokot po čokot.
Ne može.
&
-Pravo kaže Stari, došla do daha moja svekrva.
Šta ćete bez vina?!, nastavi ljuto.
-Pa kupit ćemo, rekosmo nas dvoje zajedno.
I brzo požalismo.
Brzo i jako požalismo.
&
Mjesec dana nitko s nikim nije razgovarao.
-Raspikuće, tek bi u prolazu rekla moja svekrva.
Onako, ne da se svađa, al' da nas dvoje čujemo.
&
Onda došao Rat i zapalio vinograd.
Bez pitanja.
Onako, čokot po čokot.
&
Bilo nam svima žao.
I meni.
Do danas.
Što pravo rekao moj svekar, lako tuđe rušiti i paliti.
&
A ja opet dohvatila heklaricu, pa heklam maramu od samog grožđa.
U spomen na mog svekra.
-Mogla bi u spomen nešto i okopati, rekla bi sada moja svekrva da je živa.