Jednom davno,davno,baš jako davno,isplela sam prijateljici vestu.
Plela sam je dugo i pažljivo.
Od pletenja do pletenja, zaklapala sam poklopac kartonske kutije u kojoj sam držala pletivo,kako se ne bi zaprašilo.
Prala ruke prije svakog pletenja.
Uplela divnu cvjetnu granu na lijevoj prednjici veste.
„Zamrsio“ mi semozak od preplitanja mnogobrojnih i raznobojnih klupčica.
I onda vestu poklonila.
Presretna što sam pronašla kvalitetnu vunu, i boju koju ona voli.
Najsretnija što je dobro ispala i u duljini, i u širini, i u ramenima.
&
Zahvalila se jako.
I lijepo.
Čak ju je i nosila.
Ali, kačila ju na zabijeni čavao nekih vrata.
Nisam se naljutila.
Jer, i druge su joj veste visjele na jednom takvom čavlu.
Ipak, bi mi žao što sam vestu plela baš njoj.
I,....nisam nikadviše.
&
No, lako pokloniti vestu.
Pa čak i sa upletenom granom raznobojnog cvijeća.
Ali, kako i kome pokloniti život.
Taj jedan, jedini koji imaš?
Koliko dana,koliko noći, koliko snova je upleteno u jedan život?!
I,...onda sve to daš nekome.
Da ti ga čuva.
Da tebe voli.
Što je krasno.
Ali, što ako netko tvoj život, taj jedan jedini koji imaš, i koji si dao, okači na čavao nekih vrata?
&
Hvala dragom Bogu,sviraju svatovi svake subote.
Pa i pokojeg petka.
I ne znam čiji su, ali se uvijek pomolim za mladence.
Da čuvaju i vole jedan drugoga i kad svatovi prođu.
&
Gornju sliku izvezla Mala Ladica za svoje prijatelje.
Ja u svatovima nisam bila, al' sam nestrpljivo čekala da stave slike na internet.
Kad ono, mladenka oko devet uveče na svom profilu obrisala svoje prezime i napisala novo.
Muževo.
&
Divno.
Prekrasno.
Znakovito i važno.
Za ove se mladence ne treba bojati.
&
I ja sam nekad što prije htjela cijelom svijetu doviknuti da sam svoj život dala najljepšem i najboljem čovjeku na svijetu.
I bilo je tako.
Čuvao je moj život i pazio na moju dušu do zadnjeg daha svoga života.
Ali, diše u meni.
A ja dišem za njega.
I bit će tako do zadnjeg daha moga života.