Tko god da krene u bašču po cvijeće, birat će najljepše.
I najmirisnije.
Kažu da tako i dragi Bog bira ljude koje zove k sebi.
&
Možda na Nebu treba kolača.
Ne malo.
Nego puno.
Ne običnih i uobičajenih, nego divnih,ukusnih, ukrašenih,prekrasno izrezanih, aranžiranih.
Pa na Nebo trebala otići naša Mira.
Jer njenim kolačima nije bilo premca.
&
A možda im gore cvijeća ne uspijeva.
Ili ga uopće nemaju, pa Mira zato morala otići na Nebo.
E da!
Veljača je.
U ovo je vrijeme naša Mira već pekla zemlju.
Sjeme skupila još prethodnu godinu.
Naravno.
Jer, naša Mira nije nikad ni jedan posao zanemarila, ni preskočila, ni okasnila sa njim.
Kad sam posijala, kad nisam, ili....ako sam posijala prekasno, sekirala se nisam.
Znala sam da su Mirini prozori već puni rasade.
Tko zna; možda ju je dragi Bog zato pozvao ove veljače.
Da svojim vrijednim rukama i Nebo ukrasi.
&
Ili se gore veze.
Hekla.
Ili štrika.
Pa bez naše Mire ne stižu.
&
A možda na Nebu ipak ima tužnih.
Pa ih naša Mira trebala otići tješiti.
Možda.
&
Ali, što ćemo bez nje mi na zemlji ?
Svima pomagala.
Nikome, baš nikome odmagala.
Svakog slušala.
I svakog utješila.
I nikad izdala.
I nikad ogovarala.
I nikad vikala.
I nikad se svađala.
&
Zasjalo Sunce jače kad smo je anđelima predavali.
Htio tako dragi Bog da bude lijepo dok joj duša putuje u Nebo.
&
Umrla je naša Mira.
Mira Dragišić.
Pokoj njeno duši i svjetlost vječna neka joj svjetli.