-Nisi valjda luda graditi u zajednici?!
,rekla je moja mama, kad smo nakon svatova počeli razmišljati gdje ćemo stanovati.
&
- Nisi valjda luda kraj ovoliko naše zemlje i prostranstva davati nekome suhe novce za komadić kakvog gradilišta?!,
govorila je moja svekrva.
A i ovu kuću. Nećemo je ja i Stari u grob ponijeti.
Bit će vaša.
A sad, dok smo mi još živi, priziđite si koliko vam treba!
I to vam je jeftinije nego negdje na tuđem i još od početka.
&
I tako mi ostali kod moje svekrve i njenog Starog.
&
- Je l' može prema bašči?
- Može, reče moja svekrva.
Ali nije moglo.
Smetao jasmin.
Kad mu ( jasminu) moj muž prišao sa sjekirom, moja svekrva skoro na licu mjesta umrla.
Taj joj jasmin poslala majka za uspomenu na njenu roditeljsku kuću.
A on ga, i to njen sin, njen jedinac, njen prvijenac, zamalo sasjekao.
&
– Pa,ženo Božija, ne može mi jasmin rasti u sred dnevnog boravka!
&
Pa onda nismo dograđivali do bašče.
&
– Je l' onda može do dvorišta?!
- Može, reče moja svekrva.
- E, neće ići, reče njen Stari.
U dvorištu je trešnja koju je moj pokojni ćaća, laka mu crna zemlja, kalemio kad sam se ja rodio.
Tu trešnju ne možete srušiti.
Nakon moje smrti će vam ionako sve ostati, ali...dok sam ja živ, trešnja ostaje gdje je!
&
Na strani do ceste bio jorgovan koji je sestra Bara donijela mojoj svekrvi za Svetu Anu, pa nam tamo nije palo na pamet ni gledati.
Uz kolni ulaz bila jabuka,koju je moj svekar svojim rukama posadio.
I onda još istim tim svojim rukama kalemio.
Pa se, naravno, ni tamo nije moglo dograđivati.
&
– Tako ti i treba !, siktala od ljutnje moja mama.
Nasadili oko sebe cijelu šišljagu, pa ti sad dograđuj.
&
Dogradnja u vis pokazala se jedino mogućom.
– Može,reče moja svekrva.
- Može, reče i njen Stari.
Tako i napravili.
&
Kod gradnje jako pazili da nešto ne padne i ne polomi jasmin iz roditeljske kuće moje svekrve.
K'o oči u glavi čuvali jorgovan što ga sestra Bara donijela mojoj svekrvi za Svetu Anu.
Oko trešnje koju je kalemio pokojni ćaća mog svekra, a bome i oko jabuke,koju je moj svekar svojim rukama posadio, i kalemio, istim tim svojim rukama podigao on ogradu od dasaka.
Jer,...zna on nas.
Bolje tako, nego da njemu, mom svekru, prisjedne njegova dobrota i to što nam je dozvolio da dogradimo na njegovo.
&
Od reda nas grdili svi majstori.
Jer, kažu, nisu oni došli obigravati oko našeg cvijeća i voćaka i nikad nisu doživjeli da su po materijal za gradnju išli tako daleko.
– To se istrese što bliže kući!, grmio je zidar.
A oko kuće iskrči ! Što niste nekog pitali, ako sami niste znali?
No, nekako se nadogradio i taj kat.
&
Tisuću puta se posvadili jako.
Mi sa kata, ( Tako nam i treba.....) i ovi iz prizemlja ( Prisjela im njihova dobrota....).
Tri tisuće puta se posvadili u hodu i na brzinu.
Četiri tisuće puta se izmirili i pili kavu pod jabukom koju je moj svekar svojim rukama i sadio i kalemio.
&
Oni umrli.
Ništa u grob nisu ponijeli.
Sve ostalo nama.
Naša djeca narasla i otišla za poslom i školom.
Mi sišli s kata u prizemlje.
Prevolimo trešnje, a jabuka ima svake godine i za prodati.
S proljeća zamiriši bijeli jasmin i prekrasnom tamnoljubičastom bojom procvate jorgovan.
&
I ove godine im pravim sisvetski aranžman tako da u njega stavim bar grančicu iz jasmina, bar jednu iz jorgovana....obavezno koju jabuku sa onog stabla (ma znate već, što je moj svekar.....), pokoji orah, pokoji lješnjak i sve što su voljeli dok su bili živi.
&
- Vi'š ti male!, sigurno će moja svekrva reći svom Starom kad vidi ovogodišnji aranžman za njihov grob.
Ne stidi se više sela.
I kukuruz zatakla u košaricu.
E, sad ja mirno mogu biti mrtva.
Napravila sam ženu od te male.
Iako je bilo teško.
No, da je ostala kod one svoje matere, ni do danas ne bi ništa od nje bilo.