E da.
Kod nas zaista nema vinskih cesta.
Rat nam je spalio vinograde.
A bilo ih je. Sve ceste u ovom kraju su ratne ceste.
Ginulo se i na njima i oko njih.
Kad za Sisvete (pa nerijetko i češće u godini ) padne mrak, nebrojeni drhtavi plamičci svijeća uz cestu pokazuju da se duša kojoj svijetle još uvijek boji, iako je rat odavno prošao.
&
Ove ceste su bile crte razdvajanja.
Po ovim su cestama jedni drugima u susret išli zarobljenici u razmjenama.
Po ovim cestama odvožene su žene i djeca iz pakla rata.
Ove smo ceste branili, kraj njih padali, mnogi ostajali zauvijek.
Drhte noću plamenovi svijeća uz njih.
Uz ove ratne ceste rat je ostao i poslije rata.
Kad se prestalo pucati, kad su utihnule granate, pa čak i zli snajperi koji su još dugo iza rata vrebali na naše živote, najprije bi se pojavilo cvijeće i lampioni .
Vrlo ubrzo iza toga osvitale bi male nadgrobne ploče.
Dizale su se iz jaraka, „virile“ iz obližnjih šumaraka, nicale iz čahura koje su ostajale razasute uz cestu.
Nekako odmah iza rata, još smo se bojali snajpera, na jednom proplanku osvanulo je malo groblje.
Nekoliko malih mramornih ploča.
Čak nikad nisam stala.
Nekako sam se i ja bojala: njih, rata, da im ne oduzmem mir, ali i da oni meni ne vrate pred oči sve ono što je meni rat napravio.
No, prolazila sam svaki dan.
Dolazili su ljudi mojih godina
Najprije urušili nekoliko stabala, tek toliko da sunce dokuči i bar malo ugrije hladnoću mramornih ploča.
Žene su sirkovim (, a ne brezovim ) metlama mele brežuljak.
Zasuzile su mi oči dok sam prolazila kraj njih.
Znala sam zašto toliko metu, zašto finim, čak kućnim metlama.
Nisam stala, ali sam znala zašto to rade.
Znala sam i da su izdaleka.
Vidjelo se i po registracijama automobila parkiranih pod brežuljkom.
Prekrasan je kraj iz kojeg se dovoze: divno gorje, vinogradi, uređene vikendice. Sve ne znaš koja je ljepša.
Tamo se rat nije udomaćio kao kod nas, ali se okrutno zalijetao i odvodio sinove, a onda ih smrtonosnim konopima vezao za ovaj proplanak
&
Od tada ovi ljudi dolaze ovamo.
Svaki vikend, svaki blagdan, svaki praznik.
Zato metu ove žene.
Ne mogu se, ne žele rastati od djeteta koje leži pod malom pločom tog hladnog mramora.
Zato su ukrčili stabla sa istočne strane proplanka da sunce preko mramorne ploče ugrije taj komadić zemlje koja pokriva njihovo dijete. Zato žene metu.
Nešto bi još učinile za sina.
On više ne traži kolača.
On više ne razbacuje svoje stvari po sobi pa da imaju što za njim spremati blago mrmljajući , sretne i ponosne što imaju muško dijete. Sina.
Njega više noću ne mogu čekati na prozoru strahom koji poznaju samo majke muške djece.
On više nikada neće doći.
Zato dolaze i metu.
Metu i plaču.
Plakala sam i ja dok sam se vozila kraj njih .
Ubrzo su dovezli klupe i stol, a na borovu granu pričvrstili hrvatsku zastavu. Veliku, da svojom duljinom dok vijori na vjetru dokuči i najudaljeniji grob.
&
A onda, jedno jutro, dok sam se vozila na posao, dočekala me Djevojka.
Stajala je uz bor, ispod zastave, okrenuta cesti.
Kao živa. Imala je smeđu kosu i plavu haljinu.
Rekla bih da je bila izrađena od drveta, ali nisam sigurna.
Opet sam se bojala stati.
Bilo je nekih grešaka u proporcijama tijela.
A možda je netko namjerno tako jako naglasio grudi.
&
Dušom majke razumjela sam zašto je tu.
Napravio ju je svojim rukama netko od onih ljudi mojih godina koji tu dolaze svaki vikend, svaki praznik, svaki blagdan.
Napravio ju je od nečega, da bude uz grob njegova sina.
Možda otac koji je znao da mu je sin poginuo prije negoli je upoznao i osjetio ženu.
Možda je svojim očinskim očajem pokušao dati mu makar ovu drvenu.
Možda su zato tako naglašene grudi.
Da ženska sjena po danu i silueta po noći prekrije mladi grob. Ili je upravo takva bila djevojka nekog od mladića pod mramornim pločama?!
&
Stajala je tu gotovo godinu dana.
Pod proplankom su bili parkirani automobili registracije dalekog kraja, žene su mele finim sirkovim metlama, prale nadgrobne ploče, ja sam prolazila dva puta u danu i svom snagom svog majčinstva molila dragog Boga da im olakša njihovu tugu.
&
A onda jednog dana, na lokalnoj stranici jednog dnevnog lista osvanu slika smeđokose djevojke kraj koje sam svaki dan prolazila.
Ispod slike podrugljiv tekst o kiču, neukusu, o tome da bi se nadležni trebali pobrinuti da ovakvih stvari ne bude po našim grobljima, pogotovo uz naše ceste ili, ako već i budu postavljeni, da ih se što brže ukloni.
Kao, zbog turista.
Ne znam tko je bio autor “članka“ ispod slike.
Svakako netko važan jer, bili su samo inicijali.
No,voljela bih ga pitati gdje je on bio ''91. kada su ginuli ovi mladići, ostavljajući djevojke, zaručnice ili ...možda još gore, ako je prije smrti nisu niti upoznali.
Voljela bih znati koliki je bio honorarčić za onaj „zapis“ i fotografiju .
Da li je bio vrijedan da se još jednom“ zapuca" u roditeljske duše ovih mrtvih mladića?
&
Uglavnom, Djevojka je ubrzo uklonjena.
Mora da je onaj novinarčić „sada deblji“.
Nema je više.
Ne padaju njeni ženski obrisi po grobovima: ni za dana od sunca, ni po noći od mjeseca.
Dečki su sami.
„Čekaju“ vikend, blagdan, državni praznik.
&
A u međuvremenu svaki dan prolazim ja. Dva puta.
Još se nisam usudila stati i izaći.
Bojim se da će , ako stanem, iz mene izaći „moj rat“.
Prekrižim se svaki puta kad prođem kraj dečaka.
Baš svaki put.
I ujutro.
I poslije podne.
Da odmijenim njihove roditelje koji im ne mogu doći baš svaki dan.
Da zamolim dragog Boga da čuva mog sina.