Da popiju piće.
K’o ljudi.
Da se dogovore.
&
-Ovako više ne ide, složiše se već kod prve čašice.
-Hajde, reci Ti što ne valja i kako misliš da treba!
-Ne valja ništa, odgovori Čovjek.
- Dobro, reče Država.
Kako da popravimo?
-Evo ovako, reče Čovjek.
Pričao sam ja sa puno ljudi.
Mi mislimo da nas sve skupa samo rad može izvući.
-Ooooo, je Ti neka pamet.
-Je, je pamet, samo Ti mene poslušaj, reče Čovjek.
Dakle: rad.
Ne trebaju nama oni što se vrte cijeli dan na uredskim stolicama .
Takvi su n as i doveli dovde.
Nama treba dimnjačara, stolara, malera.
Dobrih bravara i zidara.
Toga nama treba.
I to brzo.
Juče.
Razumiješ?!
Juče.
-Pa šta ja mogu kad ih nema?, odgovori Država.
-Pa odškoluj ih.Pa će ih biti.
Ali ne izmišljaj.
Nek nauče što trebaju raditi i nek rade.
Stanji im knjige, pojednostavni gradivo, izbaci gluposti….
-Dobro, odgovori Država.
Kad Ti tako kažeš, učinit ću tako.
&
Pružiše jedan drugom ruku u znak dogovora, strušiše u sebe još po jednu šljivu, pa dogovore novi sastanak, u istom kafiću i za istim stolom.
&
Čovjek došao ljut.
Jako, jako ljut.
-Čuj, Državo, pa nismo se mi tako dogovorili.
Ti uzeo toj djeci i latinski, i povijest i biologiju.
Pa nisu ta djeca glupa samo zato što idu u strukovne škole.
A bome, ni manje vrijedna.
I dalje, nastavi Čovjek, šta sada sa tim nastavnicima?
Je l’ na biro?
Je l’ i njih opet na grbaču nas koji radimo?!
&
Kad Čovjek svoje završio, Država se samo okrene i ode.
-‘Ko je tu lud, dovikne samo Čovjeku .
Ti ni sam ne znaš što bi htio.
Sad se i država naljutila.
Jako.
-On će od mene praviti budalu, reče Država sebi u bradu.
&
Prolazili dani.
Država i Čovjek se tu i tamo sreli.
Ni gledali se nisu, a kamoli razgovarali.
&
A onda, nakon dugo, dugo vremena, popusti Država, pa poruči Čovjeku da se opet nađu i popiju piće.
Da se dogovore k’o ljudi.
&
-Čuj, Čovječe!
Stalno kukaš da si umoran i preumoran, pa sam mislila…..
nek radiš samo četiri dana u tjednu.
A tri nek se odmaraš.
-Konobar, dve ljute na moj račun, poviče Čovjek veselo i pruži ruku svojoj državi.
E svaka Ti čast, Državo, tako se misli o svojim ljudima.
Umoran sam, nego šta sam neg’ umoran.
Ja radim!
Krvavih osam sati i ne vrtim se na uredskim foteljama k’o Ti.
-Dobro, reče Država pomalo ljuto.
Nismo se došli vrijeđat.
I ja sam mislila da ćemo sa četrdeset sati tjedno moći sve održati, a Ti bi se odmarao tri dana u tjednu.
-Kako četrdeset?!, u čudu će Čovjek.
Četiri dana po osam sati je trideset dva sata u tjednu.
-E pa, uzmuca se Država, ako radiš samo četiri dana, morao bi po deset sati.
-Idi Ti u vražju mater, razbjesnio se Čovjek.
Proklet bio dan k ad sam Te sebi izabrao, poviče Čovjek i krene iz lokala.
Nije popio ni onu šljivu , koju je naručio.
Mene više nemoj zvati na nikakve dogovore, poviče još kad je bio kod samih vrata.
&
-I neću, ljuto odluči Država.
Ja imam svoju diplomu.
I znam kako treba.
A po mojoj dobroti više nitko neće pljuvati.
Najmanje ne takvi.
&
Više se nisu ni sretali, a kamoli sastajali.
Država se okretala na svojoj uredskoj fotelji.
I bilo joj toplo.
A Čovjek krvavo radio svojim osam sati.
I to šest, a nerijetko i sedam dana u tjednu.
&
Zima lagano prilazila svome početku.
Moram ići, razmišljao Čovjek.
-Moraš,moraš, govorili mu i ostali ljudi.
Znaš onu, kog je molit’ nije ljutit.
Ne dobivamo plaće.
Nećemo imati s čim kupiti ni kupus za kiseljenje, a kamoli nešto drugo.
-Dobro, složi se Čovjek sa ostalim ljudima i poruči Državi da se opet nađu u onom kafiću, da popiju piće i dogovore se.
&
Država došla, al’ nit priča, nit’ naručuje piće.
-Čuj,Državo, ja sam malo kratkog fitilja pa brzo planem, al’ moramo se dogovoriti.
Država samo šuti.
Treba biti solidaran.
I razumjeti druge.
Država opet šuti.
-Znaš, došao sam zbog ovih u brodogradilištima.
Vele jadni da ni za kupus neće imati.
A i sama vidiš, zima ide.
Država opet šuti.
Mislio sam , reče Čovjek, kad bi im odnekud i nekako dala, makar dok zima ne prođe.
Pametna si Ti, Državo naša draga, nastrugat ćeš Ti odnekud kakvih novčića, pa da i oni dobiju plaće.
-Nastrugala sam , reče Država ozbiljno i nadmoćno.
-Eto vidiš, poveseli se Čovjek.
Ma znao sam ja.
Ma svi smo mi znali da ćeš Ti nešto smisliti.
-Je l’, Državo,a reci mi gdje si našla novce?!
Znaš, nije da sam ja radoznao, al’ pitat će me ljudi.
Pa da znam reći.
-Od vaših regresa i božićnica, kratko će Država.
&
-Ma propala dabogda do zime, vikao Čovjek ljut i preljut.
Šta nisi te svoje aute poprodala, pa dala ljudima plaće, a ne uzela od nas sirotana da namakneš za još veće sirotane.
&
Od toga dana se više nisu sretali Čovjek i njegova država.
Ni sretali, ni pričali.
Šta će biti dalje, ne znam.
Jutra su sve hladnija, večeri sve mračnije.
Bliži se Lukovo.
Trebalo bi i taj kupus kiseliti.