Kad jednom umrem, pitat će me svi zašto i od čega sam umrla.
A ja ću reći,...dobro, baš neću moći tada reći, pa kažem sada.
- Umrla sam od štednje i restrikcije!
- O jadnica!
Da smo znali da je gladna....., reći će svi oko mene mrtve.
- Ma nisam bila gladna, reći ću ja.
Nego, ljudi, danas je utorak, a ja nemam tablete za tlak od četvrtka.
Znate li vi kad je bio četvrtak?!
&
Najprije, zvala telefonom.
Još u prošli ponedjeljak.
Zvoni, nitko se ne javlja.
Ma da, ponedjeljkom sestra vadi krv.
Onda zvala u utorak.
Ista stvar.
U srijedu me već počela hvatati panika, ali ni panika nije pomogla.
&
A sestra krasna.
Odgovorna.
Savjesna.
Ljubazna.
Vrijedna.
Al' što ne ide, ne ide.
Sto poslova ne može raditi ona jedna jedina.
Iz ordinacije sigurno otišla nije.
I da hoće, ne daju joj oni bolesni pred vratima.
Viđala sam to puno puta na svoje oči.
Ima ih uvijek k'o prosvjednika na Markovu trgu.
Samo im transparenti “fale“.
Al', nije njima do transparenata.
Bolesni su.
Da im je samo nekako doći makar do sestre, ako već ne mogu do doktora.
&
Recept sam ipak nekako telefonom uspjela dobiti u ponedjeljak. (ja radim u drugom gradu i ne mogu ni uzeti ni dobiti dan godišnjeg da obnovim terapiju za tlak).
Al', u brzini, napisali mi krivi recept.
Umjesto kapsula od 2 mg, napisali za kapsule od 4 mg.
Ova u ljekarni neće zamijeniti.
Neće prodati.
Neće posuditi.
A znamo se.
Grad je mali.
I stalno kupujem lijekove u toj ljekarni.(Kad druge nema.)
&
- Ali, molim Vas!
Pa šlagirat će me.
Od četvrtka nisam popila lijek, a danas je utorak.
- To vi morate sa svojim liječnikom!
Ja samo radim svoj posao!, odbrusi „ljubazna i susretljiva“ apotekarka.
&
A moj liječnik utorkom ne radi poslijepodne.
A ja u srijedu dopodne otišla na svoj posao.
I taj dan bez lijeka.
Sad dalje znate i sami: opet zovi, pa zauzeto, pa opet zovi, pa se nitko ne javlja................
&
E, ministri, ministri!
I sa uštedama treba štedljivo.
Da se ne okrenu protiv vas.
A mogle bi.
Na razne načine!