Bila sam u bolnici.
&
Bilo je tužno i prijeteće poučno.
Bolnice su poseban dio našeg života.
Tamo dolaziš bez diplome, bez titule.
U bolnicama ne vide tvoju kuću niti znaju kakav si automobil ostavio na bolničkom parkiralištu.
Ali, puno se toga vidi.
&
O tebi tako izdajnički pričaju tvoje papuče.
Ili su nove, pa svima pričaju kako si ih morala kupiti pred bolnicu jer one koje inače koristiš nisu bile za ponijeti.
Ne valja kad su skroz nove.
Ili su te doveli u tvojima starima.
A one izjerite, pogažene, sa čvrsto utkanom prašinom u nekad ukrasnim proštepima.
&
U bolnicu treba ponijeti čarape.
Uvijek.
Ali bijele.
Ako već nisu bijele, svakako neke druge, nježne boje.
Nikako crne, nikako muške.
Poželjet ćeš da si radije bez nogu kada se na bijelom bolničkom krevetu tako izdajnički i tako neprijateljski budu crnila samo tvoja stopala.
&
Slično je i sa kućnom haljinom.
Što ta tek ne izda o tebi.
Ako je ona štepana, još iz Trsta, sve je rečeno.
Ako je plišena (što je dobro), neka je deblja, da se ne frče.
Provjerite joj gumbe prije bolnice jer ćete si sve usnice izgristi od nelagode pred bolničarkama koje vam stalno dolaze i stalno oko vas nešto rade i makar bi tri puta u danu vidjele kako nemate sve gumbe na haljini.
&
Bolnice su prepune ljudi koji nikom ne trebaju.
Ljudi starih, bezživotne kose, ostarjelih ruku koje krase samo braunile ubodene u venu.
I prstenje.
Prsti otanjili, prstenje preširoko, tek ih kvrgavi , okoštjeli zglobovi drže na prstu.
Prsten kao dokaz da je kroz njega nekad proticao život.
&
A onda dođu posjete.
Željene, čekane, hvaljene i prehvaljivane.
Uspješni nećaci, zabrinuta djeca.
Gledaju „uhvatiti mjesto“što dalje od kreveta.
Već sve o njima znamo.
Kakva imaju kola, gdje rade.
Djeca su im još uspješnija.
Takve škole još nisu izmišljene kakve bi ona mogla završiti.
Tako talentirana, tako draga.
Mislim, ta djeca od tih koji dođu u posjete.
Svi odreda zabrinuti za ovo ishlapljelo tijelo koje su došli posjetiti.
Puni utjehe(ali prazne)kako će bolest brzo proći.
&
Htjeli su donijeti narandže, ali su bile nekako suhe.
A limuni nazeleni .
Jabuke su bile tako sumnjivo“flekave“.
Čokolada i keksi nisu preporučljivi za stolicu.
Banane takođe.
Pa to svatko zna.
&
Pa nisu donijeli ništa.
A, ionako je najzdravije u bolnici jesti samo ono što ti tamo daju.
Znaju oni što je primjereno tvojoj bolesti.
&
Postoje tako ti zabrinuti neko vrijeme podalje od kreveta.
Taman toliko da otkriju svu prazninu svog odnosa sa bolesnikom.
„Ajde onda, pa se čujemo“.
Pa što biste se čuli kada ni sada niste ništa pričali!?
I odu.
&
Ormarić ostane prazan kao i prije njih.
A u ustima gorčina.
Papuče nekako gurneš iza ormarića ako su stare.
Čarape pokriješ dekom ili ih ne obučeš.
Kućnu haljinu pridržiš rukom i dlanom sakriješ mjesto gdje nema gumba.
&
Al posjete ne možeš popraviti.
Takvi su kakvi su.
I znaš da su ovi na okolnim krevetima vidjeli svu prazninu njihova dolaska.
&
A ormarić uz tvoj bolnički krevet i dalje tako izdajnički prazan.
Da su donijeli makar koju od tih smežuranih narandži.
Ili čokoladu , da i ti imaš nešto dati sestri.
Ali nisu.......