Posla puno, dana malo, a ja sama.
Trava raste k'o da mora, prozori već odavno za pranje, veša svaki dan.
I za pranje i za peglanje.
&
Samo da mi se domoći vikenda, hrabrim i tješim sebe već od četvrtka.
&
Vikend dođe.
Ali odmor ne.
&
U rano nedjeljno jutro unazad dva ili tri mjeseca, pomolim se iskreno i skrušeno, odlučim da ne idem na nedjeljnu svetu misu, izložim dragom Bogu 528 razloga zbog kojih moram ostati kod kuće raditi, ponadam se, a onda i samu sebe uvjerim da me dragi Bog razumije i da i sam vidi kako ne mogu nastizati tolike poslove.
&
Te nedjelje, unazad dva ili tri mjeseca sam pofurila ruke.
Ne jednu.
Nego obje.
Ne malo.
Nego do kosti.
&
Zaredali tjedni.
Do četvrtka nekako, od četvrtka nikako.
Opet se nakupilo tih poslova.
Rekla bih, neodgodivih.
Opet došla nedjelja.
I ruke mi već prizdravile.
Opet sam ustala rano, pomolila se iskreno i skrušeno.
-Dragi moj, Bože, nije da neću.
Nego vidiš i sam da nemam vremena danas ići na svetu misu.
I ne odem.
I te nedjelje skoro oslijepim na lijevo oko.
Uplašila sam se.
Jako.
Pa oko je to.
Pa zamolim dragog Boga za oprost što opet nisam bila na svetoj misi.
i čvrsto i nepokolebljivo odlučim, i čvrsto i pošteno obećam....
&
Danas je nedjelja.
-Bože, moj dragi, oprosti.
Ne bih ja, da ne moram obojiti ovog anđela.
Znaš da mi je to za mog Zdravka.
Trebala sam ga obojati odmah poslije zime.
Sav se već orunio.
Već me sramota i do ljudi i od Tebe držati ga takvog na grobu.
&
I krenula ja.
Nekim kistom.
A kako drugačije?
I, nisam pravo ni krenula, srušim metalnu kutiju sa bojom.
Ona pade na pod i izlije se na pločice.
Srećom bijele.
Poletim ja, dohvatim novu spužvu za suđe pa njom prvo krenem brisati pod, a onda, kad je već boja na njoj, namažem boju na anđela.
I, obavim to u tili čas.
&
Rana misa je već uveliko počela, ali na kasnu sam ipak stigla.