– Je s' ti Ta i Ta ?!, obrati mi se žena dok sam podizala kofer.
- Jesam, odgovorih kroz suze moga desnog oka.
Mučila me alergija.
Strašno.
Ne znaš što bi prije brisao: nos ili oči.
- Ma prepoznala sam ja tebe još na peronu, nastavi žena.
A kud' ideš?
– U Zagreb.
– Je l' u šoping ?
- Ma ne. Idem mužu u bolnicu.
- Tako se i onaj moj razbolio prije dvije- tri godine.
Al' sam si je bio kriv.
Bome su mu i djeca tako rekla.
Ti, moja, šta je on mene tukao.
Neka, neka, ima Boga.
E, a onda kad se razbolio, onda sam mu bila dobra.
Ma pusti ti te muške.
Draga moja, svi su ti oni isti.
E, a šta je tebi?!
- Alergija!
I preteško mi je.
Ne mogu ni razgovarati, dodam ne bi li me žena preko puta pustila da se smirim na sjedalu kupea za koje sam pošteno platila kartu.
Tu ona dohvati torbu; stade prekopavati po njoj, pa izvadi neki zeleni, poprilično izgužvani letak sa svojim imenom i brojem mobitela.
- E, šteta tvoja što se nismo ranije sreli. Ovo će tebe izliječiti.
Tako sam i ja patila od alergije.
Ma ovo tvoje je ništa.
Da si ti vidjela kako sam se ja mučila.
Čovječe, glava mi bila k'o da sam u gripi.
– Pa i meni je tako, pobrzam ja i pokrijem dlanom svoje uplakano i upaljeno desno oko.
Nek se bar ono smiri, kad ne mogu ja.
Na krilu mi ostao zgužvani ,zeleni letak za kupnju toga što bi me spasilo i već izliječilo, samo da sam ovu preko puta prije srela.
– Tu ti je moj mobitel, zatupka kažiprstom po letku na mom krilu.
Samo ti mene nazovi!
To ti ja prodajem.
– A vi prodajete?!, naopako ću ja, tek da nešto kažem.
– Ja! Ja !
Prodajem ti ja, draga moja, i suđe.
I od ceptera i od tapervera.
I usisavače.
I najlon vrećice.
Sve na taj broj.
&
Ja dalje ni da bih pisnula.
Samo obrišem nos i to, što sam tiše mogla.
&
- O, draga moja!
Da nije bilo mene, misliš da bi mi stekli sve ono što imamo.
I još djecu isškolovala.
A,.... s njima sam stvarno sretna.
Hvala dragom Bogu, obojica su na mene.
Jedan je fizioterapeut.
Mogao je on ići na fakultet, al' je rekao:“Mama, ja vidim kako ti uz ćaću teško živiš. I da si sve ovo što mi imamo ti stekla. I ja ću se zaposliti. Da tebi bude lakše“.
&
Žena opet dohvati svoju torbu i krene nešto tražiti po njoj.
&
- Aha, evo ga!
Vidi!
Ovo mi je stariji.
Lijep k'o slika.
Jel'de da ima moje crte lica?!
Potvrdno kimnem glavom .
&
U Ivaniću sam lijevim okom ( koje nije suzilo), gledala sliku mlađeg joj.
I on lijep k'o slika.
Isti ona.
Hvala dragom Bogu.
I jako su joj uspješni.
I dobri.
Ma k'o curice.
I ne bi njih dvojica nešto, a da prethodno nju ne pitaju.
Ma kakvi.
Ali, nemaju još cure.
Toj joj žao.
Al' kad budu imali, ova će njih ( cure), voljeti više nego svoje sinove.
Jer,...ona se u životu nauživala loše svekrve.
Ma zmije.
A ne svekrve.
Preklani umrla.
Neka. Neka .
Ima Boga.
I Božje pravde.
Šta ja mislim kakva je to gadura bila...