Selo u kojem smo stanovali do Domovinskog rata bilo je naseljeno, kako to kažu, „pretežito srpskim stanovništvom“.
Tek desetak hrvatskih kuća poteklo je od Antuna, pradjeda moga muža, koji je hodao, hodao, hodao, pa se u ovom selu zaustavio.
Možda mu tek tu dadoše jesti?!
Tko bi to danas znao.
&
Jutro tog kasnog ljeta 1991. osvanulo je u barikadama.
Mene i muža otjerali u logor.
&
Nakon puno svega i svačega što svih ovih godina pokušavam zaboraviti, ja i muž smo oslobođeni kroz razmjenu zarobljenika.
Ja ranije, moj muž puno, puno, puno kasnije.
&
A svi naši iz onih desetak hrvatskih kuća pretjerani tri sela dalje.
I tamo živjeli gotovo pola godine.
&
Kako?!
Tako.
&
Od čega?!
Od ljudi.
Te „pretežito srpske nacionalnosti.“
&
Sve ih u svoju kuću primio jedan „đed“ Luka.
A svi ostali ih hranili.
&
Kraj Lukine kuće bilo kukuruzište.
U njega po noći zalazili Srbi.
Netko ostavio pečeni kruh; netko par kobasica; netko „škanicl“ brašna ; netko teglicu masti ....
Bila ponekad i boca rakije.
Jednom čak i 20 dkg kave.
&
Preko dana u to isto kukuruzište ulazili oni iz onih desetak hrvatskih kuća, pa uzimali hranu koju su im preko noći ostavili seljani „pretežito srpske nacionalnosti.“
&
I tako preko pola godine.
&
A onih „orlova, bele i drugačijih boja“, bojali se svi.
I oni koji su po noći u kukuruzište donosili hranu, i oni koji su je ujutro iznosili van .
Da prežive.
Da ne umru od gladi.
Jer, u ratu ni leptir nije bilo lako biti.
A kamoli čovjek
Sa ovakvom ili onakvom nacionalnošću.
Svejedno.
&
Današnje mi je jutro započelo sa kutijom svježih božićnih kolača i krasnim komadom pečenice.
Friške.
Donijela mi moja Vera.
Iz mog bivšeg sela sa „pretežito srpskim stanovništvom“.
Da uzvrati ono što je od mene dobila za katolički Božić.
&
Ona meni onda čestitala Božić i poljubila me dva puta.
Ja njoj jutros čestitala Božić i poljubila ju tri puta.
&
SRETAN BOŽIĆ SVIMA KOJI GA DANAS SLAVE
žele
Mala i Velika Ladica