Ni jedna priča ne potiče bez nekoga.
I bez nečega.
Svaka izvire iz nečega.
I nekoga.
Pa tako i ova.
&
Živio na svijetu jedan prekrasan crveni muškatl.
Cvjetovi mu bili žarko-crveni, a listovi jedri i zeleni.
Cvao uz stari plot jedne još starije kuće.
Posadila ga proljetos stara žena koja je živjela u toj staroj kući.
Ljeta nije dočekala.
&
Srećom, proljeće bilo kišno, pa muškatl samo rastao i bujao.
Kitice žarko-crvenih cvjetova se odmetale jedna za drugom, pa se grm sve nadimao od svoje ljepote, svježine i jedrine svoga cvijeta i lišća.
Bome i korijena.
&
A „tuda“ svaki dan prolazio jedan mali mrav.
Nekako, taman kad dođe do te stare kuće, il' se izlije silna kiša, il' ga već svlada umor, pa se mrav zavuče
pod golemu krošnju crvenog muškatla.
Zavuče mrav pod glavu komad zelenog baršunastog lista, a preostali dio prevuče preko svog malog tijela i zaspe.
A kad se osuši, zgrije i naspava, skoči mrav na zemlju i kaže:
-Hvala Ti, dobri moj i prelijepi cvijete.
Puno Ti, puno hvala.
Šta bih ja jadan bez Tebe?
Valjda ću Ti se nekako moći odužiti .
-Ha!
Jadni neugledni i beznačajni stvor.
Što bi meni, ovako lijepom, zdravom i bogatom trebalo od tog sićušnog stvorenja?!, kaže muškatl sam sebi, gotovo uvrijeđen od mravovih riječi.
&
I svaki, baš svaki dan tako.
I puno, puno, puno dana tako.
&
Onda došlo rano ljeto.
S kišom došlo, s kišom i prošlo.
Muškatl bio još veći, jedriji i ljepši.
&
-Koga ja trebam?, govorio zadovoljno muškatl sam sebi.
Ne trebam nikoga.
Tek malo sunca na krošnju i malo vode po korijenju.
A to imam, zadovoljno će muškatl, opet sam sebi.
&
A onda došlo kasno ljeto.
Vrelo i prevrelo.
Sušno i presušno.
&
Mrav i dalje dolazio svaki dan, al' sada uvijek sa nekoliko kapi vode zavijenih u list.
Prišao bi do samog korijenja, pa izlio na njega donesene kapljice.
-Šta vučeš, mrave,tu vodu?!
Ne treba to meni.
Vidiš koliko mi je korijenje.
Ne treba meni dugo kiše, a ponajmanje ta tvoja voda.
-Ma neka, tiho će mrav.
Rado ti donosim vodu , a i, vruće je, trebat će ti.
-Ma brini ti, mrave jadni, svoju brigu.
Kud bih ja došao da sam na tvoju pomoć spao?
Pogledaj se. Ne dođeš mi ni do prvog lista.
&
Bilo tako svakog , baš svakog od tih prevrelih dana kasnog ljeta.
&
Mrav vrijedno pakovao čak po tri kapi vode u list i žurio prema muškatlu, jako pazeći da mu ni jedna putem ne isklizne.
-Ljeto je svaki dan vrelije, trebat će tom lijepom cvijetu svaka kap vode, pa makar i od mene.
-Šta opet vučeš tu vodu, ludi mrave?
Pa već sam ti stotinu puta rekao da niti trebam, niti sam spao na tu tvoju jadnućku vodu.
Pusti me već jednom .
Ti i ta tvoja voda.
A,...jake ti vode?!
&
Mrav svaki dan radosno dolazio.
I žalostan odlazio.
&
-Pa i ja imam svoju dušu.
Iako mravlju, ipak je duša.
Tužno razgovarao mrav sam sa sobom, pa prestao donositi vodu, ali i dolaziti.
&
Kad kasno ljeto spržilo sve što je moglo, došla rana jesen, donijela sa sobom vrući vjetar i još vrelije sunce.
&
Muškatl se počeo propinjati i izvirivati.
-Pa gdje je taj mrav sa tom svojom vodom?!, ljutio se muškatl.
&
Nema mrava jedan dan.
Samo dobre žege.
Nema mrava ni drugi dan.
Opet samo žege.
Nema mrava ni treći , ni petnaesti, ni sedamnaesti dan.
Devetnaestog dana pade muškatl na užarenu zemlju.
Uvelo sve.
I prašno lišće.
I cvjetne grane.
I stabljike.
Čak i korijen
&
Naravoučenije:
Kad svojom ohološću zdrobite mravu dušu, on vam više neće dolaziti.