-Ma vid'ćeš ti da oni nas neće ni zvati, reče Čovjek svojoj Ženi.
-Pa vidim, odgovori Žena.
-Sad kad su se kruha najeli, sve uz našu pomoć, sad mi ne trebamo, reče Čovjek opet svojoj Ženi.
-Ma da, rekla sam ja tebi odavno.
A ti za njihove svatove kredit dizao.
A ja sirota u kuhinji ni dan danas nemam tople vode.
-Pa, Ženo, to sam ti već sto puta objasnio.
Njegov mi ćaća bio k'o brat.
Zajedno zarobljeni; zajedno razmijenjeni, zajedno opet na bojištu bili.
Kad mi je na rukama izdisao, obećao sam mu da ću pazit na Malog k'o na svoju djecu.
-Ma tebi su svi k'o brat.
A svačije kuće i ljepše i veće od naše, reče Žena, sad već dobrano ljuta, ne na Malog, nego na ovog svog, što bi i tu ludu glavu sa ramena dao.
-Još kad me pozvao za kuma, opet će Čovjek, srce mi se napunilo do neba, ganuto će Čovjek.
- E da, srce ti se napunilo, a džepovi ispraznili.
Eto ti sad tvog Kum'ća.
Ne zove nas ni u kolinje, kad se radi, a kamoli bi u goste, kad se samo jede.
&
Pričali tako Muž i Žena uz jutarnju kavu, nabrajali kako su Malom bili i otac i majka, kako su ga voljeli uprav k'o svoju djecu, kako se prvo išlo Malom pokupiti i šljive i sijeno, a svoje su kupili kad su stigli.
Kako se oralo Malom prije nego njima.
-E moj dragi, žestila se Žena.
Takvi su ljudi.
To ti govorim otkad sam te ugledala.
A ti uvijek po svom.
Moj Kum'ć, pa moj Kum'ć.
Eto ti tvoj Kum'ć.
&
Kad popiše prvu džezvu kave, pristavi Žena drugu.
Jer,....bilo toga još puno, puno što su radili prije Kum'ću nego sebi.
A tkoće kavu bez rakije?!
Uz rakiju i Čovjek posta ljući.
-Ma znaš,Ženo, dabogda mu se ćaća u grobu od muke okretao, kad sam ja ovo doživio da me Mali ni na kolinje ne zove!
-K'oda meni lakše, reče Žena.
Rađe bi ostavila svaki svoj pos'o i išla tamo raditi, nego da sutra selskim babama odgovaram zašto nećemo biti kod Kum'ća na kolinju.
-Ma da nas bar na kolinjsku večeru zvao, reče Muž i od muke popije još jednu rakiju.
Sada bez kave.
&
Taj dan se skoro nikakvog posla ne uhvatiše.
Cijeli dan pričali o Malom.
Dopodne loše.
Popodne još gore.
Kukali nad sobom i žalili se jedan drugom za sve dobro što su mu kroz život dali umjesto njegovog pokojnog ćaće.
(Laka mu crna zemlja. Ipak .)
Pala i veče.
Zimski dani su kratki.
Čovjek od tuge i prevelikog razočaranja popi još jednu rakiju i leže na kauč ne skidajući kapu s glave.
&
Nije se pravo ni rashrkao, kad ga Žena počela drmat'.
-Ustaj, brzo!
Doš'o Kumć'.
Čovjek skoči s kauča, kad ono stvarno: Kum'ć već u kuhinji.
-Kum'ć doš'o zvati na kolinje, pobrza Žena i mrakne Mužu, da ne bi on nešto lano prije Kum'ća.
-Ma znao sam ja da će moj Kum'ć nas zvati na kolinje, reče Čovjek sretno i razgaljeno, pa zagrli Kum'ća .
&
-Pa kako ne bih zvao, reče Kum'ć.
Pa ja nemam nikog ni prečeg ni milijeg od vas dvoje.
Vi ste mi k'o otac i majka.
Al' znam da me volite i prevolite i da kod vas kad god dođem dobro dođem .
Znam da vi nećete zamjeriti ni prigovarati, pa sam prvo obišao i zvao one koji zamjeraju.
&
-Vidiš ,Ženo, reče Muž kad je Kum'ć otišao.
Sad me stid i sebe, i tebe, i mog pokojnog prijatelja, laka mu siromaku crna zemlja.
Još se malo Muž ispričavao i sebi , i dragom Bogu, i svima koje poznaje, pa onda zasp'o.
Opet u kapi.
&
-Et', vi'š ti sad tog Kum'ća!
Nikad mu dosta.
Toliko smo mu dobra u životu učinili, sad još i na kolinje zove.
Pa nek mi sutra zebemo i nek nam kiša za vrat pada zbog njegovih kobasica.
A i, k'oda da nemamo svog posla, mrmljala Žena još dugo u noć.
&
Muž spavao na kauču.
Spokojno i zadovoljno.
I jednolično hrkao.