Da bi živio, treba korijenje.
Vrba nikada ne može biti hrast.
Jer joj je korijenje slabo.
Gotovo ga i nema.
Zato se boji i jačeg vjetra.
I veće vode.
&
A sunce im isto.
I njoj.
I hrastu.
Al' ipak nije isto.
Od početka nije isto.
Od samog početka nije isto.
I,...samo je naoko isto.
I...,oboje to znaju.
&
Hrast osjeti, hrast zna da se ima na koga osloniti.
Da je voljen.
I važan.
I prevažan.
Pa je i hrabar.
U samo nebo raste.
A vrbe su k'o neželjena djeca.
Djeca iz nekih kratkih brakova.
Ili još kraćih veza.
I znaju to.
Pa nesigurno spuštaju svoje tanke i slabašne grane prema zemlji.
Da ih manje boli kad ih izvali vjetar ili rane zločesti ljudi.
Vrba i ne pomišlja gledati u nebo.
Te visine su za hrast.
Djecu koja su željena.
Čekana.
I voljena.
&
A vrbe su naučile imati koliko im se da.
I,....zato biti jako zahvalne.
I vidno sretne.
I još jedamput zahvalne.
I dva puta dnevno zahvalne.
I svaki dan zahvalne.
Uvijek i vječno zahvalne.
Jer, moglo je da ne dobiju ni toliko.
Znaju to vrbe.
Pa se tako i vladaju.
Ponizno.
Zahvalno.
Jer, mogle su odrastati i u domu.
&
A hrast raste. Raste.
U visinu.U nebo.
Prema suncu.
Ne osvrće se.
Ne saginje se.
Ne zahvaljuje.
Siguran je u svoje korijenje, i još sigurniji da pripadaju baš njemu.
A zapravo, od njega nitko i ne traži zahvalnost.
Samo se raduju njegovu uspjehu.
Jer,...“čovjek od svih želi biti bolji, osim od svoje djece“.
&
Eto, tako je to.
I ne možemo ništa.
Netko se rodi k'o vrba, a netko k'o hrast.
Na istom suncu.
I istoj kiši.
Pod istim nebom.
&
Jedni idu u visinu.
Drugi stalno prignuti.
Uplašeni.
Nesigurni.
Zahvalni.
Ozbilni.
Tihi.
Skromni.
Šutljivi.
&
A da smiju, do neba bi viknuli da dobrota za koju se stalno mora zahvaljivati zapravo uopće i nije dobrota.
&
Al' ne smiju.
Jer, mogli su i u domu odrasti.